Borba protiv lažnih vijesti ne svodi se na zabrane ili cenzuru. Ona počinje medijskom pismenošću. Sposobnost razlikovanja činjenica od interpretacije, vijesti od komentara i informiranja od manipulacije danas je jednako važna kao i sama informacija.
U doba društvenih mreža, brzih objava i umjetne inteligencije, lažne vijesti više nisu očita izmišljotina s lošom gramatikom i sumnjivim izvorom. Danas je moguće napraviti tekst, fotografiju, audio snimku ili video koji izgleda potpuno vjerodostojno, a da je u potpunosti lažan. Problem više nije samo u tome što je nešto netočno, nego u tome koliko uvjerljivo može djelovati.
Iako se ‘fake news’ često doživljava kao proizvod suvremenog digitalnog doba, manipulacija informacijama stara je koliko i masovni mediji, piše sociolog Owen Rust u članku za The Collector. Još u 19. stoljeću novine su otvoreno navijale za političke opcije, pretjerivale, selektivno izvještavale i proizvodile senzacionalizam kako bi povećale prodaju. Razlika je u tome što je danas brzina širenja informacija neusporedivo veća, a publika više nije samo pasivni konzument, nego i aktivni distributer sadržaja.
Granica između vijesti, mišljenja i propagande danas je često namjerno zamagljena. Komentari i kolumne izgledaju kao vijesti, naslovi su dizajnirani da izazovu bijes ili strah, a kontekst se svodi na minimum. U takvom okruženju nije nužno ni lagati. Dovoljno je izostaviti dio informacije, izvući rečenicu iz šire slike ili naglasiti samo ono što potvrđuje već postojeći stav publike.
Dodatni problem je stvaranje takozvanih informacijskih mjehura. Algoritmi društvenih mreža korisnicima serviraju sadržaj koji potvrđuje njihove stavove, uvjerenja i emocije. Tako se stvara dojam da ‘svi misle isto’, dok se suprotna mišljenja doživljavaju kao neprijateljska, lažna ili opasna. U takvom okruženju polarizacija ne dolazi samo iz politike ili medija, nego i iz navika samih korisnika.
Tehnologija je pritom dodatno zakomplicirala situaciju. Alati umjetne inteligencije omogućuju izradu uvjerljivih lažnih snimki, takozvanih deepfakeova, koji mogu prikazati političare ili javne osobe kako govore ili rade nešto što se nikada nije dogodilo. Time se povjerenje u vizualne i audio dokaze, nekoć smatrane najjačim argumentima, ozbiljno narušava.
Važno je pritom razlikovati lažne vijesti od pristranih vijesti. Pristranost sama po sebi nije nova niti nužno zabranjena, ali postaje problem kada se prikazuje kao neutralnost. Lažna vijest je ona koja iznosi netočnu informaciju, dok je pristrana vijest ona koja selektivno bira činjenice ili ih interpretira kroz unaprijed zadani okvir. U oba slučaja, odgovornost ne leži isključivo na medijima, nego i na publici.
Korisnici koji bez provjere dijele sadržaj postaju dio lanca dezinformacija, čak i kada im namjera nije loša. Brzina, emocija i potreba da se reagira često nadjačavaju osnovna pitanja: tko je izvor, postoji li potvrda, je li riječ o vijesti ili mišljenju i kome koristi da se ovakva informacija širi.
Borba protiv lažnih vijesti ne svodi se na zabrane ili cenzuru. Ona počinje medijskom pismenošću. Sposobnost razlikovanja činjenica od interpretacije, vijesti od komentara i informiranja od manipulacije danas je jednako važna kao i sama informacija.
U vremenu kada svatko može biti izdavač, odgovornost za točnost više nije samo profesionalna, nego i društvena. Ne mora se sve dijeliti. Ne mora se reagirati odmah. Ponekad je najodgovornija odluka jednostavno stati i provjeriti.
