Arhitektica Sanja Vrančić za Luxury People Magazine: ‘Luksuz više nije stvar kvadrata i skupih materijala’

Arhitektica (i glazbenica) Sanja Vrančić, osnivačica studija Mtvarysa i dobitnica priznanja Luxury Lifestyle Awards za najbolju suvremenu rezidencijalnu arhitekturu u Hrvatskoj za 2026. godinu, u razgovoru za Luxury People Magazine iznijela je svoju viziju arhitekture koja nadilazi trendove, materijalni luksuz i investicijsku logiku te prostor promatra kao produžetak ljudskog identiteta i odnosa s prirodom.

U uvodu razgovora Vrančić ističe kako arhitekturu doživljava kao emocionalnu i intelektualnu disciplinu u kojoj prostor postaje odraz identiteta, kulture i ljudskog iskustva.

Na pitanje kako pozicionira svoj autorski i multidisciplinarni pristup unutar današnjeg europskog tržišta rezidencijalne arhitekture, odgovara da za nju arhitektura nikada nije bila samo profesija.

‘Za mene arhitektura nikada nije bila samo profesija. Ona je instinkt, nužnost i način na koji dišem prostor. Taj osjećaj nosim od vrlo rane dobi, a posebno je postao izražen tijekom studija na Sveučilištu u Zagrebu. Već tada osjećala sam snažnu individualnost i često se nisam uklapala u tradicionalne smjerove i očekivanja toga vremena’, kaže Vrančić.

Dodaje kako je od početka osjećala da ne pripada unaprijed definiranim okvirima te da je s vremenom naučila kako je važno ostati vjeran vlastitom identitetu.

‘Ne želim biti drugačija samo zato da bih se razlikovala od drugih. Želim ostati vjerna sebi i stvarati autentičnu arhitekturu koja se ne razvodnjava pod pritiskom tržišnih trendova.’

Ističe da je cijelu karijeru gradila kao prirodni nastavak tog osjećaja.

‘Za mene svaki projekt mora imati vlastiti karakter i izazvati iskrenu emociju. Privlače me prostori nastali iz hrabrosti, projekti koji su originalni, ponekad nemirni, ali uvijek duboko autentični.’

Govoreći o budućnosti hrvatske arhitekture, Vrančić smatra da zemlja ulazi u razdoblje velikih promjena.

‘Vjerujem da će sve više rasti potražnja za arhitekturom koja poštuje dušu krajolika, a ne samo logiku investicije.’

Posebno naglašava kako bi se u nadolazećim godinama trebala promijeniti i sama definicija luksuza.

‘Luksuz više nije stvar kvadrata niti skupih završnih obrada. Riječ je o odnosu s vrtom, o materijalima koji s vremenom dobivaju karakter i o arhitekturi koja je ukorijenjena u mjestu na kojem je nastala.’

Dodaje kako želi dokazati da arhitektura može biti istodobno sofisticirana, snažna i duboko povezana sa zemljom.

‘Ne želim da moj rad samo prati promjene koje će obilježiti sljedeće desetljeće. Uvjerena sam da sam među onima koji će te promjene pokretati.’

Vrančić se osvrnula i na nagrađeni projekt Mtvarysa, koji je osvojio priznanje Luxury Lifestyle Awards.

‘Ova nagrada nije samo trofej za jednu građevinu. Ona potvrđuje hrabrost i dosljednost. Pokazuje da svijet na kraju prepozna kada ne pristajete na kompromise koji ugrožavaju umjetničku istinu.’

Objašnjava kako projekt nije započeo kao klasičan arhitektonski zadatak.

‘Mtvarysa nije nastala na crtaćoj dasci. Nastala je kao instinktivan odgovor na krajolik. Nisam željela projektirati kuću, nego koreografirati jedno stanje uma.’

Viziju opisuje kao spoj monumentalnosti i mira.

‘Željela sam stvoriti prostor koji će biti partner svom korisniku. Mjesto koje istodobno ima snagu spomenika i tišinu utočišta.’

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli SANJA VRANCIC (@sanyavrancic)

Govoreći o karakterističnoj geometriji vile, naglašava da arhitektura nikada nije samo oblikovanje forme.

‘Arhitektura nikada nije samo crtanje oblika. Ona je odgovor na svjetlo, tišinu i energiju krajolika.’

Dodaje da prije projektiranja ne razmišlja prvenstveno o zidovima nego o atmosferi koju prostor treba stvoriti.

‘Pokušavam unaprijed osjetiti kako će svjetlo kliziti površinom, gdje će se zadržati, a gdje nestati te kakvu će atmosferu ostaviti iza sebe.’

Posebno ističe važnost odnosa punog i praznog prostora.

‘U ovoj vili odnos punog i praznog nije bio estetski izbor nego instinktivna potreba. Puni zidovi pružaju osjećaj sigurnosti i zaklona, dok praznine omogućuju kući da diše i poveže se s prirodom. Život nastaje upravo u ravnoteži između ta dva stanja.’

Za svjetlo kaže da je njezin najvažniji alat.

‘Svjetlo reže volumen, definira rubove i stvara ritam koji se mijenja iz sata u sat. Zbog toga kuća nikada nije ista. Ona se mijenja i razvija tijekom cijelog dana.’

Na pitanje kako postiže bezvremenost u projektima za klijente koji žele individualnost i trajnu vrijednost, Vrančić kaže da svaki projekt započinje susretom s čovjekom.

‘Najprije pokušavam čuti ono što klijent želi, ali možda još ne zna izraziti riječima.’

Dodaje da želje ne prevodi doslovno u arhitekturu.

‘Tražim njihovu suštinu, njihove tihe navike, njihove kontradikcije i njihov način života. Trendovi prolaze, ali te ljudske istine ostaju. Kada emociju pretvorite u prostor, tada arhitektura dobiva trajnu vrijednost.’

Za kraj poručuje da arhitektura ne bi trebala težiti modernosti pod svaku cijenu.

‘Ne vjerujem da arhitektura mora biti moderna. Vjerujem da mora biti iskrena. A iskrenost je moguća jedino kroz bezvremenost.’

Svoj cilj sažima jednostavnom mišlju:

‘Želim da se klijent osjeća jednako prepoznat i shvaćen u tom prostoru za dvadeset godina kao i prvoga dana. Arhitektura ne bi smjela biti nešto što prerastete. Ona bi trebala rasti zajedno s vama.’