Živimo u simulaciji, u nečijoj projekciji. Svijet oko nas fizički uopće ne postoji i stvaran je tek onoliko koliko stvaran može biti prostor od piksela po kojima se ruše fotoni dok neki tip na nebesima bulji u njega i šalta po daljinskom upravljaču.
Nema minut da je sjeo, počešao se po guzici i pritiskom na tipku ON napravio Big Bang. Nije mu mikrovalna stigla ni početi grijati jeftinu večeru, a nama su od tada prošle milijarde godine. On možda ni ne zna da smo tu. Možda smo tek dio reklame na početku filma koji je toga popodneva posudio u video klubu, a možda je još gore, dio smo rođakova pira koji kao najgoru pokoru mora gledati na VHS-u sa suprugom.
Što god bio on i kakav god mu je program na televiziji, nama je isto. Tako je bilo od početka, tako je sada i bit će vazda, dok god ne iskopčaju televiziju. Teško da će itko od nas to doživjeti.
To da živimo u simulaciji, u nečijoj televiziji ili u nekom još luđem konceptu bez usporediva prostora i vremena, uglavnom se javno ne spominje.
O tome vam ne govore u medijima, ne uče vas u školama, ali ako čitate između redaka shvatit ćete da je zbilja tako i da ništa zapravo nije onako kako su vam rekli da je. Naša oficijelna zbilja je, uostalom, luđa od svih alternativnih priča i narativa.
Službeno, nakon Big Banga, puno nakon, bili smo majmuni ili neka majmunova rodbina dok neki majmun nije ‘pripitomio’ vatru, inžinjao kotač, pa smo počeli kombinirati, uzgajati hranu, spremati zimnicu, nositi oblekicu. Sagradili smo tada i prva skladišta koja su privlačila glodavce kao švedski stol studente, što je bio veliki problem, ali srećom pojavila su se druga inteligentna bića, mačke, preuzele su inicijativu glede glodavaca i pripitomile nas da im sve do danas služimo. Bilo nas je tada na sve strane, ali službeno priča kaže da smo došli iz Afrike. To je ako pitate znanost, a ako pitate ove druge početak nam je bio na Bliskom istoku.
Dalje više manje znate, iz škole, Sumerani, Babilon, izabrani božji narodi, lutanje po pustinji, plamteći grmovi, suho korito u Crvenom moru, proroci, genocid, Sodoma i Gomora, uskrsnuća, anđeli, vragovi, sveci, demoni… sve isto kao danas, samo u drugoj tehnici i tehnologiji.
To je službena verzija, a zapravo je bilo nekako ovako, ili je ovako nekako moglo biti.
U nekoj jako davnoj prošlosti naše Zemlje, u susjedstvu su se pojavili neki likovi, Anunakiji, tako nekako su se zvali. Samo su se jednoga dana pojavili, kao da su s neba pali i spletom okolnosti odredili nam sudbinu. Nisu došli tu slučajno. Tražili su na Zemlji ono šta traže svi, zlato, minerale, resurse, ali resursi ne stoje na cesti. Treba se za njih oznojiti, treba kopati, a njima je bila tlaka rudariti pa su uvalili lašun i lopate nama, vječno jeftinoj radnoj snazi.
Ne odmah, naravno. Nisu nas istoga trena stavili da manualimo jer nismo bili spremni. Tko je ikad vidio majmuna da radi s motikom. Morali su nas prilagoditi nekako i mada to službeno nikad nije uneseno u naše znanstvene, civilizacijske i povijesne papire, priča o tome je svima poznata i sigurno ste i vi za nju čuli. O nebeskom stvoru koji je od blata izmodelirao ljudski trup, kroz nosnice ga uključio u život i nešto kasnije uzeo mu tkivo iz rebra da napravi još jednu verziju. Poboljšanu ili pogoršanu, to ne zna se ni danas.
‘Ajmo napravit priku na svoju sliku’, zapisano je o stvaranju Adama kojeg su u nekoj drugoj epizodi uspavali, izvadili mu rebro i genetskim inženjeringom stvorili verziju Eva koja je bila isto kao i Adam, samo za sisama.
Nisu oni to iz prve napravili. Nije to bilo ‘ajmo na kavu i napravimo Adama i njegovu ženu također’. Ma kakvi. Prije njih bilo je puno eksperimentiranja, proizvoda s greškama, pokušaja i neuspjeha. I o tome nam službena povijest priča. Sigurno ste čuli za kentaura, harpiju, minotaura, sfinge, sirene, vukodlake i svakojaka mitološka bića koja iskaču na svakom kantunu od najranije nam povijesti.
U nekom trenutku, Anunakiji su konačno sklepali Adama kakvog su naumili napraviti, ne jednoga nego čitave kolonije Adama koji su kopali za njih. Ali nije čovjek majmun!
Adamu je bila tlaka kopati za drugoga pa je izumio sindikat, štrajk, revoluciju. A to nije moglo dobro završiti pa je završilo, pogađate, općim potopom. Navodno ne jednom nego više puta. Viša nebeska bića bi ih samo potopila što nije bilo jeftino pa su s vremenom otkrili druge metode kontrole ljudske vrste. U međuvremenu Anunakiji su se dosta zaljubljivali u te naše prve ženke, Eve. Izluđivale su ih, kaže predaja. Bile su im toliko jebozovne i napete da se nisu mogli kontrolirati. Čim bi vidjeli neku odmah bi skakali na nju pa je uvedeno pravilo da se žene u javnosti moraju pokrivati krpama preko glave. Da ne izazivaju vraga.
Ta nebeska bića, neki kažu da su s Nibirua došli, vodili su i međusobne ratove. Stari tekstovi dosta pišu o tome. Biblija je jednom od tih pukovnika, Jahve mu bijaše ime, posvetila čitav Stari zavjet kroz mnoge epizode o njegovim bitkama, neprijateljima, zabludama, sadizmu i običajima koje je nametao podanicima. Nebeska bića svađala su se zbog nas, naših vrtirepki, a najviše zbog suprotstavljenih mišljenja o tome treba li nam raditi upgrade i apdejte, trebaju li ljudi biti gluplji ili pametniji.
Sigurno vam je i to poznato. Ugugajte samo pojmove ‘rajski vrt’, ‘zmija’, ‘jabuka’, ‘istočni grijeh’, i odmah ćete sve povezati.
Prevladalo je mišljenje da nam je operativni sustav ok, da će nam učitavati redovito apdejtove i tako je ostalo sve do danas, bez ekstra petljanja po softveru našeg DNK. Umjesto da nas svako toliko potapaju, izradili su kontrolni operativni sustav koji se mogao spojiti na tri prostorne dimenzije kojima je pridodano i vrijeme. U sustav je ugrađena golema baza podataka, koja je danas uglavnom na internetu, a kao vatrozide su ugradili poseban softver poznat kao zakon. Upravljački dio povjeren je uz strogu internu kontrolu političarima, biskupima, ajatolasima i sličnim strukturama Adama.
Mada zvuči komplicirano, taj sustav zapravo i nije bio bog zna koliko napredan. Nisu nas morali iseljavati, nisu morali mijenjati okružje, nego su nam samo blokirali pristup realnosti. Otprilike kao kad sjedite u kafiću gdje svi surfaju po internetu, a vi ne možete jer ne znate wifi šifru. Cijeli internet je tu, mailovi, video, muzika, sve živo, ali vi bez šifre ništa od toga nemate. Da nemate mobitel ne bi ni znali da se imate čime i na što pritakati. Vaš mozak je najsavršeniji stroj koji postoji, ali vi ga u najboljem slučaju koristite za pristup mailu i igranje Solitaire. Što ga manje znate koristiti više ste uvjereni da je sve što postoji po vašoj mjeri složeno. Da vanzemaljci postoje, odmah bi objavili svoje postojanje. Samo bi sletjeli na Markov trg ili sa tri antigravitacijska manevra u djeliću sekunde stvorili se na Pantovčaku. Dosad se još nisu outali jer vas nisu našli doma. I vi kad idete ujutro na posao prvo porazgovarate s mravima u susjedinom pitaru.
Da sustav radi i sada očito je, jer ovo čitate, jer postojimo, bila to simulacija, naš subjektivni doživljaj ili nešto treće.
Tu smo, kopamo i širimo negativne vibracije jer sustav postoji radi niskih frekvencija. Sustav se hrani najnižim strastima. Sličan je Meta algoritmu.
Nije to ništa novo. Svi ste čuli za Drakulu, Sotonu, demone, psihičke vampire, čitali ste Castanedu, pogledali bar stotinu filmova i TV serija na tu temu.
I sve to, više manje, funkcionira dobro. Živimo u obilju, uživamo demokraciju, žene se ne moraju više pokrivati krpom po glavi kad idu u javnost, Amerikanci objavljuju NLO fajlove kao da su sličice iz Životinjskog carstva, došla nam je umjetna inteligencija, i kad malo bolje razmisliš, ništa nije kako bi trebalo biti, ali nitko se zbog toga ne živcira. .
Sad nam je, u ovom trenutku, najnapetije kopirati ljudski mozak tehnologijom i sve nas umrežiti da budemo jedno. Jer je to najbrži način da zaboravimo da jesmo jedno, golemo i opako. Sustav ne želi vidjeti masovno probuđenu ljudsku zvijer na djelu. Svjesnu. Zato ideja košnice, svi umovi na jednom claudu, conected. Kao da nam nije dosta vlastite buke u glavi.
Znanost danas sve jasnije sugerira da nema ničega među atomima, da fizički svijet zapravo nije fizički, a da se stvari oko nas događaju samo ako im mi damo neki podražaj, ako ih navedemo na djelovanje. Stvari su tu samo kad ih gledamo i ako ih gledamo, inače nisu. Predmeti su fizički jer ih dotičemo, inače nisu. Horizont je tu jer ga gledamo, inače ga nema. Kao u video igrici kada trčiš s jurišnom puškom HS Produkta i pred tobom se otvaraju zgrade, brda, bunkeri, a čim okreneš glavu više ih nema jer ih ne treba ni biti. Nepotrebno bi trošili resurse procesora i memorije.
Religija jasno kaže da smo ovdje privremeno jer prava stvar dolazi kasnije, uz puno baruta i vatrometa. Ovo je ljetna popravna nastava za učenike s negativnim ocjenama. Uguglajte pojam ‘reinkarnacija’ ili ‘čistilište’.
Je li ovo civilizacija ili bezbroj civilizacija, tko zna. Je li naša realnost flekica na lijevom staklu božjih naočala za čitanje, tko zna. Nebitno je, ne treba se zamarati time, osim radi mašte, kreacije, umjetnosti, ljubavi, fantazije, otvaranja vrata percepcije. Izvan našeg domašaja je. Svemir, dimenzije, međudimenzije, naša pozicija u hranidbenom lancu, fotoni, atomi, serotonin, opijati, marketing, šizofrenija, bilokacija, Mujo i Haso, crne rupe, pornhub, katastar, hadeze, sve je to, i jest, i nije. Za nas i danas.
I sve je u redu, sve je baš kako treba biti.
Klima je super, Eve su lijepe, Zmija ima vikendicu, stan u Londonu i skupu jahtu, fratri nose halje radi promaje, komarci i Anunakiji nas grickaju, a Civilizacija je prezadužena izmišljenim vanjskim i unutarnjim dugom.
Nevidljive dimenzije stalno se miješaju s našima, upadaju kao talijanske TV stanice nekad, u doba starih antena. Poltergeist, egzorcizmi, sinkronicitet, telepatija, telekineza, bilokacija, alieni, sve je tu. I uglavnom je manje ludo od naše stvarnosti, od bajke koju smo namijenili sebi samima.
