U novom videu američki novinar i autor Johnny Harris tvrdi da je najveća pogreška Zapada promatrati Iran isključivo kroz prizmu islamskog režima. Umjesto toga, nudi gotovo dvosatnu povijesnu rekonstrukciju koja današnji sukob između Irana, Izraela i SAD-a objašnjava kroz stoljeća stranog upletanja, imperijalnih interesa i borbe za kontrolu nad jednom od geopolitički najvažnijih država svijeta.
Jedan od najpoznatijih svjetskih autora dokumentarnih videa na YouTubeu, Johnny Harris, objavio je novu analizu pod naslovom ‘The REAL reason the US can’t beat Iran’, u kojoj pokušava odgovoriti na pitanje zašto se Islamska Republika Iran pokazuje daleko otpornijom nego što mnogi zapadni analitičari očekuju.
Njegova središnja teza nije da je Iran vojno nepobjediv, niti da se današnja politika Teherana može razumjeti isključivo kroz religiju. Naprotiv, Harris tvrdi da je suvremeni Iran proizvod gotovo dvjesto godina stranih intervencija, poniženja i borbe velikih sila za kontrolu nad zemljom koja je stoljećima bila jedno od središta svjetske civilizacije.
Video započinje podsjećanjem da je Perzijsko Carstvo tisućama godina bilo jedna od najvećih svjetskih sila. Tek u 19. stoljeću Iran se našao između ruskog i britanskog imperija, koji su ga počeli promatrati prvenstveno kao strateški prostor između Europe, Indije i Bliskog istoka. Harris opisuje kako su obje sile desetljećima širile svoj utjecaj vojnim pritiscima, ekonomskim koncesijama i političkim manipulacijama, bez potrebe za formalnom okupacijom cijele zemlje.
Posebnu važnost u njegovoj priči ima otkriće nafte početkom 20. stoljeća. Prema Harrisu, upravo tada Iran prestaje biti samo tampon-zona između velikih sila i postaje ključ britanske pomorske i gospodarske moći. Osnivanje kompanije koja će kasnije postati British Petroleum označava početak razdoblja u kojem nafta postaje glavni razlog trajnog stranog interesa za Iran.
Jedno od najvažnijih poglavlja posvećeno je državnom udaru iz 1953. godine. Harris detaljno rekonstruira događaje oko premijera Mohammada Mosaddegha, koji je pokušao nacionalizirati iransku naftnu industriju. Prema njegovoj interpretaciji, Velika Britanija i američka CIA zaključile su da Mosaddegha treba ukloniti zbog straha od gubitka kontrole nad naftom i mogućeg sovjetskog utjecaja. Slijedi tajna operacija financiranja političara, medija i prosvjeda koja završava vojnim udarom, Mosaddeghovim uhićenjem i povratkom šaha na vlast.
Harris upravo u tom trenutku vidi prekretnicu moderne iranske povijesti. Smatra da je rušenje demokratski izabranog premijera ostavilo duboku kolektivnu traumu i učvrstilo uvjerenje da strane sile neće dopustiti Iranu samostalno odlučivanje o vlastitim resursima i politici.
U nastavku objašnjava kako je upravo takvo ozračje omogućilo uspon ajatolaha Ruhollaha Homeinija. Iako je riječ o vjerskom vođi, Harris naglašava da njegova retorika nije bila usmjerena samo protiv Zapada zbog religijskih razloga, nego prije svega protiv dugotrajne povijesti stranog miješanja u iranske poslove. U toj interpretaciji Islamska revolucija iz 1979. nije isključivo vjerska revolucija, nego i nacionalna pobuna protiv desetljeća vanjske kontrole.
Drugi dio videa analizira današnji politički sustav Irana. Harris opisuje ga kao svojevrsnu ‘filtriranu demokraciju’, u kojoj građani glasaju za predsjednika i parlament, ali ključne institucije ostaju pod nadzorom vrhovnog vođe i vjerskih vijeća. Po njegovu mišljenju, cijeli je sustav konstruiran tako da spriječi ponavljanje državnog udara ili revolucije kakva se dogodila prije dolaska islamskog režima.
Posebno naglašava paralelnu vojnu strukturu Revolucionarne garde, lokalnih milicija i sigurnosnog aparata koji, zajedno s političkim institucijama, čine sustav otpornim na vanjske pokušaje destabilizacije. Upravo zbog toga smatra da vojni udari ili eliminacija pojedinih čelnika teško mogu dovesti do brzog sloma režima jer postoje brojni mehanizmi koji osiguravaju kontinuitet vlasti.
U završnici Harris povezuje aktualni sukob između Irana, Izraela i Sjedinjenih Američkih Država s tom dugom povijesnom pričom. Tvrdi da današnje vodstvo Irana svoj opstanak temelji na uvjerenju kako mora spriječiti bilo kakvo novo strano upletanje, dok Izrael i SAD pokušavaju ograničiti iranski nuklearni program i mrežu regionalnih saveznika. Iz tog razloga zaključuje da se sadašnji sukob ne može razumjeti bez razumijevanja posljednja dva stoljeća iranske povijesti.
Na samom kraju Harris pravi jasnu razliku između iranskog režima i iranskog društva. Navodi kako brojna istraživanja pokazuju da velik dio stanovništva ne podržava postojeći politički sustav, ali istodobno upozorava da su iranski građani već generacijama zarobljeni između vlastite autoritarne države i stranih sila koje pokušavaju oblikovati budućnost njihove zemlje.
