Otkrivenje Ivanovo, nulti čin: Sukob Zvijeri s narančastom kosom i Lava koji ne spava

Bilo je to u danima kad se nebo prestalo praviti važno i prepustilo je posao serverima, a zemlja konačno priznala da je oduvijek bila samo loše režirani show s previsokim budžetom i sa premalo smisla. Ljudi su gledali u ekrane kao nekoć u zvijezde, ali za razliku od zvijezda, ekrani su lagali brže i uvjerljivije. I bili su na pretplatu, uz mogućnost kupnje mobitela na popust ako se uzme ugovorna obveza. I mogao si ih kupiti, platiti, pretplatiti. I svi su to činili, tko god je imao novca. Od zemlje Amerikanaca sve do Izraela.

I pojavi se tada Zvijer s narančastom kosom i zlatnim liftovima. I ime joj bijaše utisnuto na svim tornjevima od New Yorka do Dubaija. I Zvijer govori narodu: ‘Ja sam vaš spasitelj, vaš kralj, vaš brend.’ I narod povjerova, jer narod je umoran od istine i žedan spektakla.

I reče opet Zvijer: ‘Ja sam vaš uspjeh. Ako ja pobjeđujem, i vi pobjeđujete. Ako ja lažem, onda je to strategija. Ja sam Izabrani. Ja sam Pomazanik. Ja sam, zapravo, bolji od Pomazanika jer Pomazanik nije imao ovakve ankete i atomski arsenal’.

I narod mu povjerova, jer narod nikad nije tražio istinu, samo izgovor.

A uz Zvijer hodaše mali čovjek s velikim oružjem i još većim strahom u očima. I ime mu bijaše Benjamin, ali svi ga zvahu Bibi. Neprilično to bijaše za lik koji se uvijek pojavljuje uz fosforni dim. I Bibi bijaše lukav, lukavošću lisice koja je pojela sve kokoši pa plače da više nema jaja. I on i Zvijer gledahu jedan drugoga i vidahu zrcalo — i obojica se nasmijaše, jer narcisu je svako zrcalo slatko.

I zajedno oni počiniše mnogo toga što Knjiga ne može izreći, a CNN neće, iako može. Neće jer ima oglašivače s Wall Streeta.

Zagledani jedan u drugoga, oni prepoznaju korisnost. Ne u gay smislu, nego kapitalistički.

Ne istinu. Ne pravdu. Korisnost.

I to im bijaše dovoljno.

A na brežuljku u to doba sjedio je Lav. Ne na Pantovčaku, nego na rimskom brežuljku.

Ne svetac. Ne simbol. Bijaše to čovjek koji zna kako izgleda kad sistem pojede vlastitu djecu i onda napiše izvješće da su se pojela sama. Čovjek koji govori o moralu kao da vjeruje u njega, što je više nego dovoljno da ga se smatra sumnjivim.

I Lav reče: ‘Dosta.’

Samo to. Bez tvita. Bez press konferencije. Bez verifikacijske kvačice.

I Zvijer se naljuti jer ne razumije tišinu, pa reče: ‘Do vraga, tišina se ne može retweetati’. I Bibi se naljuti jer Lav nije htio blagosloviti ono što u b ožjoj zemlji radi, a bar je on navikao da mu Bog stoji iza leđa kao tihi partner u poslovima za koje nema uredno vođene knjige. Jer lupeži ne vole knjige.

I sukobiše se oni, ne mačevima ni bombama, nego tvitovima i enciklikama, priopćenjima i anatema. Zvijer reče da je Papa ‘very bad, terrible, should apologize.’ Papa ne odgovori, jer mu press služba ne radi nedjeljom, a i zato što zna da je tišina starija od buke i da uvijek pobijedi na duge staze.

I gledahu sve to anđeli s nebeske renesansne lože, putem kineskih nadzornih kamera uperenih prema dolje. I jedan reče drugome: ‘Ovo smo već vidjeli, doduše nikad ovako bezočno.’ A drugi odgovori: ‘Da, a ovaj put nudi se i live stream. Bez reklama.’

Jer Apokalipsa, braćo i sestre, ne dolazi na konjima, komentiraše anđeli ljudsku ludost influencerima i sponzorušama u rajskoj VIP loži . ‘Apokalipsa dolazi u poslovnoj klasi, s diplomatskim pasošem i s odvjetnikom koji sve može riješiti ako je lova prava’.

Antikristu trebaju samo dobri odnosi s medijima, par frendova na položajima koji mu duguju uslugu i narod koji je toliko umoran da mu je svejedno, naglasiše anđeli sa nebesa.

A Lav? Lav nema F-16. Nema nuklearni arsenal. Nema hedge fond. Samo ima moral koji nije na prodaju, bilo navodno, tobože ili uistinu tako.

I zato ga se boje više od svega. Zvijer i njegovi, oni koji znaju cijenu svega, ali vrijednost nikad ne naučiše izračunati.

I to je, prijatelji, prava borba dobra i zla. Bez konjanika. Bez trublja. Samo suprotnosti što sjede negdje između Vatikana i Mar-a-Laga, piju različite sokove i gledaju isti televizor. U svijetu gdje svi misle da su svjetlo, a mrak samo čeka da mu istekne ugovor. I da se u zadnjem činu kakvom ovrhom naplati, ko prokleta porezna uprava.

Možda se na kraju još i čula jeka: ‘Blago onima koji sumnjaju, jer oni barem još misle.’

Kako bilo, nije bilo odgovora, nije bilo nikoga da bilo što kaže. Ni Zvijeri koja bi, da je mogla, sigurno izustila nešto u stilu: ‘Tremendous amen. The best amen. Nobody does amen like us.’

Ništavilo je došlo jer je izbio veliki rat.

Ne rat koji će se pamtiti po datumima, nego po algoritmima. Rat u kojem su granice crtali serveri, a istinu pisali oni koji su je platili prepaid ili na pretplatu. Rat u kojem je svaka strana imala svoje žrtve i svoje statistike, i nijedna nije bila spremna priznati razliku.

I opet anđeli gledahu s renesansnog rajskog balkona dolje, i jedan reče:

‘Ovo više nije ni tragedija.’

A drugi odgovori:

‘Ne. Ovo je pretplata.’

Jer Apokalipsa više ne dolazi s trubljama. Dolazi s notifikacijama.

Prvi pečat otvorio se kad su ljudi odlučili da ne žele misliti, jer ima koga tko će misliti za njih. I pojavi se jahač na bijelom konju, ali konj bijaše infrastruktura, a jahač algoritam. I on ne donese ni dobro ni zlo, nego ono što bolje prolazi.

I ljudi ga prihvatiše, jer je uklanjao sumnju, a sumnja je postala luksuz.

Drugi pečat donese rat koji nije trebao vojnike nego publiku. Istina postade opcija, a laž strategija. Zvijer pobjeđivaše u percepciji, čovjek s dosjeom u praksi, a Lav u savjesti onih koji su još imali živaca slušati.

Treći pečat donese vagu.

Na jednoj strani nafta. Na drugoj ljudi.

Nafta bijaše stabilnija.

I svijet zaključi da je to razumno.

Četvrti pečat donese smrt koja ne traži pažnju. Smrt kao broj, kao izvještaj, kao fusnota. Ljudi su umirali uredno, u skladu s planom, a plan je bio dobar jer je bio profitabilan.

Peti i šesti pečat prođoše bez buke. Nitko više nije očekivao čudo, nitko nije obračao pozornost na taj jad.

I tada se otvori sedmi pečat.

I sve utihnu.

Bez signala. Bez narativa. Bez izgovora.

I tada, prvi put nakon dugo vremena, čovjek ostade sam sa sobom.

Usamljen koliko sam može biti uz taj najgori mogući scenarij. Jer bez buke, bez opravdanja, bez publike, ostalo je samo pitanje koje nitko nije želio postaviti:

A što ako smo sve ovo htjeli?

Zvijer tada objavi novu pobjedu, jer pobjeda ne smije stati. Čovjek s dosjeom naredi novu operaciju, jer sigurnost nikad nije konačna i uvijek ima neki Iran s atomskom bombom. Lav napiše novu opomenu, i ovaj put mu ruka malo zadrhti, ne od straha nego od spoznaje da moral bez moći zvuči kao savjet koji si nitko ne može priuštiti.

I svijet nastavi dalje.

Jer svijet uvijek nastavi dalje.

A dobro i zlo, ta dva umorna pojma, sjede negdje između palača i ruševina, između oltara i burze, i pokušavaju se sjetiti tko je što.

I ne ide im. Čak ni uz pomoć stručne analize u jutarnjem programu N1 televizije.

I tada se začu glas.

Ne s neba, jer nebo je odavno outsourcano, nakon stečaja i Judine privatizacije.

Nego iznutra, iz onog dijela koji još nije monetiziran:

‘Blago onima koji sumnjaju. Oni barem još nisu potpuno korisni.’

I nitko ne odgovori.

Da je happy end, čuo bi se samo još Amen.

Ili, kako bi Zvijer rekla:

‘Odličan amen. Najbolji. Prodajemo ga u tri verzije. Osnovni, premium i patriotski. S početnom cijenom od 9,99 eura. Igra i kriptovaluta.’

OMG! Who made this? 🤣 pic.twitter.com/FXFXb10ugq

— Lucas Sanders 👊🏽🔥🇺🇸 (@LucasSa56947288) April 13, 2026