‘Tajna starog hrasta’: Kako je Mance, najbolji kantautor podzemlja, dobio zasluženi spomenik

Postoje glazbenici koji cijeli život grade vlastitu legendu. Ali tu je i Mance — koji je cijeli život aktivno pokušavao legendu spriječiti, zametao tragove, odbijao dokumentirati vlastiti rad i povremeno ostavljao mamce za istraživanje kao da igra igru s budućnošću. Budućnost je uzvratila udarac: drvena kutija, vinil, 480 stranica.

U Studio-galeriji Klet u Zagrebu okupili su se glazbenici, znalci, prijatelji i fanovi na promociji box seta ‘Tajna starog hrasta’, kapitalnog izdanja posvećenog Milanu Manojloviću Manceu — kantautoru, likovnom umjetniku, strip autoru i jednom od najoriginalnijih domaćih glazbenika. Sam Mance bio je prisutan, nije govorio, nije svirao, ali bio je raspoložen za fotografiranje s najmlađim obožavateljima. Što je, za one koji ga poznaju, već samo po sebi vijest.

Špaga na kojoj visi džemper

Teško je opisati Manceovu glazbu nekome tko je nikad nije čuo. On je to jednom pokušao ovako: “To je zapravo špaga na kojoj se suši džemper, vesta i još nešto donjeg veša, dok jutarnji vjetar to sve suši.”

Točnije od toga teško da može biti.

Milan Manojlović Mance odrastao je u Karlovcu, studirao arhitekturu pa likovnu akademiju — smjer grafika — u Zagrebu, gdje je od sedamdesetih dio umjetničke scene koja je uključivala Kugla glumište, kultni bend Cul-de-sac i poluformalnu umjetničku skupinu ZZOT. U doba novog vala svirao je po tulumima, a Mira Furlan mu je pjevala prateće vokale. Darko Rundek i Davor Slamnig bili su mu u blizini u prvim danima.

No dok su drugi gradili karijere, Mance je šetao od Zvijezde do Črnomerca, visok, mršav, u tamnoplavoj toperici i tenisicama, zaustavljao se na gemištu u Blatu i iz glave, na licu mjesta, proizvodio šale koje su se činile besmislenima — a ipak, na neku čudnu foru, imale smisla. Kako piše Vijenac, ‘mogao bi biti nešto kao Dave Allen, samo da ga skuže oni s televizije.’

Tri albuma — ‘Čovjek iz Katange’ (1996.), ‘Plavi bar’ (2000.) i ‘Melodije sobe i predsoblja’ (2003.) — snimljena uglavnom uz gitaru, trubača Igora Pavlicu i produkcijsku podršku Ivana Marušića Klifa, postala su zlatne relikvije studentskih soba i neizostavni začin dobrih tuluma. Kaseta ‘Čovjek iz Katange’ kultni je predmet. Jonathan Richman pohvalio je ‘intelektualnu ozbiljnost’ i ‘specifičan dignitet’ trećeg albuma. Arsen Dedić ga voli. U Sarajevu ljudi zovu na radio i naručuju ‘Rajku‘.

Album masteriran na Abbey Roadu – jer nitko nije zatvorio prozor

Kornel Šeper, jedan od osnivača Močvare i izdavač svih Manceovih albuma, šest je godina sakupljao građu za monografiju. Uglavnom neotkrivene materijale, po zaboravljenim publikacijama razbacane crteže, intervjue, stripove, fotografije, plakate. Jer Mance, kako bilježi Močvara, ‘za trajno dokumentiranje svog rada nikad nije ni mario, a često se trudio i zametnuti tragove’.

Rezultat je knjiga formata LP ploče, 480 stranica, uz dizajn Tomislava Vranića Vrane – kao prva faza projekta kojeg je inicirao poduzetnik Emil Tedeschi, veliki Manceov fan. Ideja je začeta prije deset godina, no klasični booklet koji je trebao pratiti vinile narastao je — prvo na sto, zatim dvjesto, na kraju gotovo petsto stranica. U drugoj fazi slijedi box set s knjigom, svim albumima na vinilu i još ponečim.

Na promociji u Kleti Ivan Marušić Klif istaknuo je detalj koji savršeno opisuje cijelu priču: album na kojemu se čuje cvrkut ptica — ne zbog koncepta, nego jednostavno jer nikome nije palo napamet zatvoriti prozor dok se glazba snimala — masteriran je na Abbey Roadu, gdje su The Beatles i Pink Floyd snimali svoja remek-djela. ‘Kad je Mance u pitanju, vjerojatno se treba očekivati neočekivano’, zaključio je Klif.

Glazbenica Dunja Knebl, u čijem je stanu snimljen treći album, primijetila je da je Mance od početka imao tendenciju ‘pjevati o onome što vidi’ — po čemu je, rekla je, blizak tradiciji narodnih pjesama. Dodala je i da, premda je Jonathan Richman puno poznatiji, ni sam Richman nema sebi posvećen ovakav projekt.

Autsajder u kolektivnoj svijesti

Močvara ga opisuje kao glazbenika koji je ušao u kolektivnu svijest više generacija — što je, kako i sami napominju, popriličan uspjeh za glazbu autsajderske estetike rezerviranu za uži krug ljubitelja nekonvencionalnog zvuka. Uspoređivan sa Sydom Barrettom, Danielom Johnstonom i Rokyjem Ericksonom, Mance je napravio premosnicu mitologiziranog novog vala prema novom vremenu’ i otvorio vrata kantautorskom valu koji je nakon njega uslijedio — Nini Romić, Miki Solusu, Sari Renar, Ireni Žilić.

Stranicama knjige šeću Zlatko Burić Kićo, Darko Rundek, Davor Gobac, Tomo in der Mühlen, Ivan Marušić Klif, Marko Pogačar, Tatjana Gromača, Miki Solus. Tu su i fotografije Gorana Pavelića Pipe, Ratka Mavara, Marka Čaklovića, Nataše Družijanić, plakati Igora Hofbauera Hofa i tri stripa Aleksandra Zografa prema Manceovim pjesmama, napravljena specijalno za ovo izdanje.

I dok vrijeme prolazi, Mance mašta o nekim novim javorovim granama. Kutija je napravljena. Vinil je spreman. Možda nikad nećemo znati što sve to točno znači — ali uvijek će nas tjerati da postavljamo pitanje.