Ići svjesno nanositi bol nekoj mački, Božidaru, krajnje je bolesno i za to nema opravdanja. Ne postoji motiv, logika ni ikakvo opravdanje zašto bi netko išao mučiti mačku, evolucijski, sociološki, bilo kako.
1
Ići svjesno nanositi bol nekoj mački, Božidaru, krajnje je bolesno i za to nema opravdanja. Ne postoji motiv, logika ni ikakvo opravdanje zašto bi netko išao mučiti mačku, evolucijski, sociološki, bilo kako.
Nekidan su iz naše zgrade, s par katova visine, bacili mačku kroz prozor na ulicu. To je sad već drugi ozbiljni napad na životinje u kvartu unazad mjesec dana koliko je prošlo otkako je netko Božidaru vezao žicu za rep i ozlijedio ga do krvi. Inače neustrašivi mačak, kojeg su građani odmah odvezli veterinaru da ga zakrpa, sad je u šoku i paranoji. Reagira na svaki šum i nije više onako opušten kao prije kada su ga zaobilazili i psi koje dovode na pišanje u njegovu četvrt. Posebno je oprezan kad vidi u grupi mulariju koja krstari po kvartu tražeći di će napraviti kakvu pizdariju.
Da ne bude zabune, jer Božidar je u našem kraju poznata ličnost, on je zapravo Ćore i svi ga znaju po tom imenu. Ja ga zovem Božidar jer se znamo oduvijek. Jednog ljetnog dana ispred portuna, dok sam, čekao taxi, nešto mi je povuklo kabel od slušalica za mobitel. Gledam koji k, kad ono dolje se na betonu glupira neko sivo klupko, isprdak veličine dvije kutije širokog Marlbora. Gleda on mene i veli ‘mjau’.
Bila su u tom leglu tri mačića. Ako se dobro sjećam jednog je auto pregazilo, mislim da je drugi otrovan (da, imali smo i tu manijakalnu fazu), a preživio je samo Božidar. Preživio, ali nije ni njemu bilo lako. I prije nego što ga je neka životinja, ili više njih, vezala žicom, dobar dio repa već mu je nedostajao, a i lomljene su mu noge pa se uvijek čudno gega dok se penje stubištem kada ide k meni na marendu.
Često svrati, najčešće nakon što se sretnemo na ulici. On kaže ‘mjau’, ja kažem ‘đizzz Božidare, opet si gladan!?’, a on napravi facu kao da je žrtva najveće humanitarne katastrofe u povijesti jer nije jeo već 20 minuta. Ruta mu je samoposluga, kiosk sa svježom ribom, mala pijaca, Glorijin fast food, kiosk mini pekare, pa ode negdje ubit oko.
Prije je živio na cat friendly štekatu kao maza i velika atrakcija, ali onda se u tom lokalu promijenila vlast pa su ga izbacili na ulicu. Nova administracija uvela je anti-božidarske zakone i proglasila mačke i pse nepoželjnom racom da koja fina gospođa ne bi debelom guzičetinom slučajnio sjela na Božidarovu dlaku. Ili neki stari udbaš, nedajbože.
A to malo, vječno gladno, mijaukajuće gunđalo najveća je faca u kvartu.
Kad su ovoga ljeta bile večernje dječje projekcije crtića i filmova na travnjaku pod vedrim nebom, Božidar bi se dogegao do djece i sjeo među njih. On vjerojatno misli da su i oni mačke, malo smotanije, ružnije, veće i bez krzna, ali njegovi su, to su mu susjedi.
I sad, kako ovu priču povezati s nasiljem? Kako nekom dođe da ide maltretirati Božidara ili da mu frenda baci na ulicu kroz prozor s nekog kata?
Odakle poriv i što se to mora dogoditi nekome da s predumišljajem ide maltretirati malu mačku, da joj sprži brkove, baca je s prozora, da do krvi steže po njoj žicu? Kakav se to strašan kvar mora dogoditi među moždanim vijugama da nekome uopće dođe ideja činjenja zla pitomom biću s ulice.
Iden obuć patike, vezat špigete, uzet jaketu pa ću vanka šutnit nogom prvu mačku na cesti.
Može biti bezbroj razloga i motiva zašto bi netko obukao jaketu, vezao špigete i s metkom u cijevi išao tražiti drugo ljudsko biće jer ljudi to rade oduvijek, još od Kaina i Abela. Ne opravdavaš, ali znaš da su ljudski odnosi komplicirani pa se i takve grozote događaju.
No, ići svjesno nanositi bol nekoj mački, Božidaru, krajnje je bolesno i za to nema opravdanja. Ne postoji motiv, logika ni ikakvo opravdanje zašto bi netko išao mučiti mačku, evolucijski, sociološki, bilo kako.
