Suluda analiza pokazuje porazne rezultate za kojota koji u novom filmu tuži tvrtku od koje nabavlja katastrofalna pomagala za hvatanje Ptice trkačice
1
Suluda analiza pokazuje porazne rezultate za kojota koji u novom filmu tuži tvrtku od koje nabavlja katastrofalna pomagala za hvatanje Ptice trkačice
U novom filmu ‘Ptica trkačica: Kojot protiv Sustava’ (Coyote vs. Acme) dogodilo se nešto što je Wile E. Coyote čekao više od sedam desetljeća: umjesto da ponovno završi spljošten ispod stijene, raznesen dinamitom ili na dnu kanjona, napokon dobiva priliku nekoga tužiti.
Premisa filma vrlo je jednostavna i gotovo savršeno logična. Nakon bezbroj neuspjelih pokušaja da uhvati Pticu trkačicu, kojot zaključuje da možda problem ipak nije samo u njemu. Njegovi raketni pogoni, katapulti, eksplozivi, divovske praćke i ostala pomagala gotovo redovito dolaze iz iste tvrtke – ACME. U novom filmu zato angažira odvjetnika i kreće u sudski obračun s korporacijom koja ga je desetljećima opskrbljivala proizvodima katastrofalne pouzdanosti.
Film je režirao Dave Green, Will Forte glumi Coyoteova odvjetnika, a John Cena pravnog zastupnika ACME-a. Sama ideja potječe iz satiričnog teksta Iana Fraziera objavljenog 1990. u New Yorkeru, koji je već tada zamišljao kako bi izgledala tužba protiv kompanije odgovorne za sve one neispravne naprave. Film je pritom imao gotovo coyoteovski put do kina: Warner Bros. ga je, iako dovršen, 2023. odlučio povući i iskoristiti kao porezni otpis, nakon čega je uslijedila snažna reakcija autora i publike. Ketchup Entertainment kasnije je otkupio prava i film je 2026. ipak stigao do gledatelja.
Ali postoji nešto posebno zabavno u tome da se upravo ACME nađe na optuženičkoj klupi. Jer ako se stari crtići pogledaju kao jedna vrlo duga dokumentacija o potrošaču i proizvodu, Coyote ima prilično impresivan dosje.
Stranica Havahart svojedobno je napravila upravo takvu, pomalo suludu analizu. Njihovi su istraživači pogledali 40 glavnih epizoda Wile E. Coyotea i Road Runnera te bilježili zamke, ACME proizvode i posljedice svakog pokušaja. Rezultat izgleda manje kao analiza crtića, a više kao izvještaj osiguravajućeg društva nakon nekoliko desetljeća katastrofa.
Prema Havahartu, Coyote je u tih 40 epizoda nabavio više od 40 različitih ACME rješenja i upotrijebio više od 260 zamki. Ni jedna, naravno, nije završila onako kako je planirao. Havahart je pritom izbrojio čak 341 situaciju u kojoj je Coyote preživio nešto što bi u stvarnom svijetu vrlo vjerojatno bilo smrtonosno.
Njegov pravi protivnik zato možda nikada nije ni bila Ptica trkačica. Bio je to spoj gravitacije, vlastitog pretjeranog samopouzdanja i katastrofalne lojalnosti jednom dobavljaču.
Havahartova statistika to lijepo pokazuje. Coyote je 95 puta pao s velike visine, 70 puta nešto ga je zdrobilo, 35 puta zabio se u stijenu ili drugi objekt, a eksplodirao je ukupno 73 puta. Činjenica da se nakon svakog takvog događaja vraća s novim nacrtom i novom narudžbom možda je najčišća definicija njegova karaktera: ne uništava ga neuspjeh nego ga uvjerava da mu treba kompliciraniji plan.
Havahart je otišao još dalje i pokušao izračunati koliko bi sve to koštalo u stvarnom svijetu. Njihova procjena kaže da bi Coyote na ACME proizvode, zamke, bombe i rekvizite potrošio više od 7.000 dolara. Samo u epizodi Hot-Rod and Reel! dva raketno pogonjena proizvoda – monocikl i pogo-stick – procijenili su na više od 2.600 dolara. Metodologija je bila namjerno praktična: tamo gdje proizvod poput eksplodirajuće teniske loptice ne postoji, kombinirali su tržišne cijene stvarnih ekvivalenata.
Upravo tu Coyote vs. Acme dobiva dodatni smisao. Stari crtići temeljili su se na pretpostavci da nitko nikada neće pitati tko snosi odgovornost za uređaj koji se raspadne čim ga kupac uključi. Coyote je jednostavno bio kriv jer je Coyote. Nova verzija iste priče uzima taj slapstick ozbiljno tek toliko da ga pretvori u parodiju američke pravne i korporativne kulture.
Ironija je još bolja zbog povijesti samog filma. Priča u kojoj korporacija pokušava pobijediti nemoćnog pojedinca gotovo je nestala zato što je velika korporacija odlučila da joj je financijski korisnije ne pokazati dovršeni film. Nije teško vidjeti zašto je njegova kasnija ‘rehabilitacija’ postala dio privlačnosti.
Wile E. Coyote i Ptica trkačica pojavili su se još 1949. u kratkom filmu Fast and Furryous, a Chuck Jones i scenarist Michael Maltese postavili su vrlo preciznu formulu njihovih sukoba. Kojot ne odustaje, Ptica gotovo nikada ne uzvraća, pustinja ostaje njihov zatvoreni svijet, a tehnologija koja bi trebala riješiti problem redovito ga čini mnogo gorim.
Zato se njihov humor ne temelji samo na tome da Coyote dobije nakovanj po glavi. Smiješan je način na koji do toga dolazi. Prvo postoji problem, zatim nacrt, zatim uređaj, pa trenutak samouvjerenog zadovoljstva – i tek onda katastrofa. Coyote je racionalist osuđen na iracionalan svemir.
U tome je vjerojatno i razlog zašto je preživio toliko generacija publike. Ptica trkačica gotovo da nema karakter u klasičnom smislu. Ona samo postoji, trči i povremeno izgovori svoje “beep beep”. Kojot je taj kojeg zapravo pratimo. On želi nešto, smišlja načine da to dobije, troši novac, vjeruje tehnologiji, ne čita sitna slova i nakon još jednog katastrofalnog iskustva ponovno naručuje iz istog kataloga.
Havahartova analiza to je, možda nenamjerno, pretvorila u brojke: više od 260 zamki, deseci ACME proizvoda, stotine gotovo smrtonosnih nesreća i tisuće potrošenih dolara.
Sedamdeset i sedam godina nakon prvog susreta s Pticom trkačicom zato je možda došlo vrijeme za najradikalniju Coyoteovu ideju od svih.
Prestati naručivati.
I nazvati odvjetnika.
