Prvo, naša Biblija uopće nije hrvatska nego je jugoslavenska. Socijalistička je i komunistička, što znači vražja. Ideja da se u špici vladavine Partije knjiga stavi na tržište rodila se kao uistinu pakleni naum sredinom šezdesetih godina iz ljute potrebe zagrebačke izdavačke kuće ‘Stvarnost’ da izbjegnu bankrot.
Sudbina nije štedjela ovu našu generaciju opterećenu ratovima, globalnim zatopljenjem, dvaput Donaldom Trumpom, uvođenjem eura i dekadencijom, a kao da to nije i previše samo po sebi, sad se moralo dogoditi i novo izdanje knjige koju znaju svi i koju nije pročitao gotovo nitko.
Naravno, riječ je o Bibliji, svjetskom bestseleru i najpoznatijoj knjizi na svijetu koja je u Hrvatskoj upravo dobila novo izdanje u produkciji Hrvatskog biblijskog društva iz Zagreba i partnerskih izdavača ‘Verbum’ i ‘Naša ognjišta’. Uz nagovor i blagoslov Majke Crkve, jasno.
Po riječima autora, Biblija je dobila novi hrvatski i katolički prijevod, korigiran da bude vjerniji izvorniku i pristupačniji suvremenom čitateljstvu. A suvremeno čitateljstvo, budimo realni, tek pokušava shvatiti što se dogodilo i kako je moguće da njihove stare priče i molitve sad imaju drukčiji ton i smisao. Božeprosti, čak su i Očenaš dirali. U Hrvatskoj Biblija nije samo religijski tekst, nego je još više stvar jezika, kulture i identiteta. Znači, nacionalna svetinja.
No, vrag je u detaljima.
Prvo, naša Biblija uopće nije hrvatska nego je jugoslavenska. Socijalistička je i komunistička, što znači vražja. Ideja da se u špici vladavine Partije knjiga stavi na tržište rodila se kao uistinu pakleni naum sredinom šezdesetih godina iz ljute potrebe zagrebačke izdavačke kuće ‘Stvarnost’ da izbjegnu bankrot. Kako bijaše na sjednici Centralnog komiteta, tako i na tržištu. Tiskali su je i pustili 1968. godine u prodaju svim narodima i narodnostima ondašnje socijalističke i federativne.
Tko zna što su sve mogli dodati, ili nedajbože među koricama Svetog pisma oduzeti komunjare dok su jednoumno prtljali po hebrejskim, aramejskim i grčkim starim rukopisima.
Sve ove godine mi Hrvati čitali smo marksističku verziju, Bibliju iz Kumrovačke škole, sve dok je prije dvadesetak godina nisu krenuli nanovo prevoditi da nam bude moderna i prava, onakva kakva je već dvije tisuće godina tijekom kojih je registrirano više od 5.800 grčkih rukopisa Novog zavjeta, oko 10.000 latinskih i još tisuće u drugim jezicima.
Ta knjiga koju znaju svi, a malo tko je čitao, podijeljena je – ako ne znate – na dva dijela, stari i novi, na rat i mir. Nije baš štivo za na plažu, posebno prvi dio ne, jer je pun nasilja, dok je drugi malo bliže John Lennonu i ‘All You Need Is Love’ filozofiji.
U nas na zapadu popularizirana je u doba Konstantina, stručnjaka za PR i propagandu koji je kršćanskom trendu dao institucionalni okvir i uveo tu vjeru u prvu ligu moći. Uveo je religiju u državne strukture, pretvorio je u resurs pod carskom zaštitom i standardizirao je da nam na Zapadu bude istovremeno duhovna i administrativna.
Otad je neki uzimaju zdravo za gotovo, neki kao metaforu, treći za njom posežu radi identiteta.
Zapadna umjetnost, moralni jezik, simboli, koncepti krivnje i iskupljenja, pojmovi dobra i zla, stoljećima su oblikovani kroz biblijski okvir globalno, ne samo za vjernike. Biblija se često koristi kao alat moći, opravdavanje poretka i kontrolu ponašanja. To je stara navika ljudi koji uzmu knjigu, stave joj aureolu svetosti i onda njome lupaju druge po glavi. Nisu Hrvati po tome ništa posebni niti specijalni.
Da je čitamo ovakvu kakva otprilike jest, zadano je u četvrtom stoljeću kada je tadašnja cenzura odabrala iz mora rukopisa tridesetak pogodnih knjiga da budu i nama danas mjerodavne. Nisu bili moderni, nisu znali za bakterije i svemir, ali bili su obrazovana elita svog vremena. Imali su svoje interese, frakcije, vlastite strahove od kaosa i želje za kontrolom narativa koji su i nama zadali pa se toga držimo i danas.
Zato 2026. godine raspravljamo je li ispravnije ‘Oće naš’ ili ‘Naš oće’, a ne o glavnom liku knjige koji hladno, jer mu je tako došlo, spali kakav grad, potopi čitav svijet ili pobije sve prvorođene klince u Egiptu jer ga živcira faraon.
U svim verzijama, pa tako i ovoj novoj hrvatskoj, Bog zapravo i nije Bog, a u poglavljima u kojima bi mogao imati božansko značenje čak ne spada ni u prvi ešalon bogova koji se tamo spominju. Glavni lik je zapravo vojno lice, ratnik, koji se najveći dio radnje Starog zavjeta bavi ubijanjem svojih neprijatelja. U Bibliji su, o tome postoji konsenzus, podastrti dokazi za oko dva milijuna ljudi koje je ubio, ali procjena je da je broj puno veći.
Nemoguće je izračunati koliko ih je uz ta dva milijuna “dokazanih” ubio još u Potopu, koji su preživjeli samo Noa i njegova obitelj, koliko je žrtava bilo u genocidnoj epizodi Sodoma i Gomora, ili tijekom ‘deset zala’ u Egiptu kada je bez milosti ubio svako prvorođenče u toj zemlji. Tijekom ratova i uništenja gradova, poput osvajanja u Jošui i drugdje, u Bibliji su često opisani totalni pokolji u kojima Jahve ovjerava sve što diše.
Osim što ubija izravno, ima tu i zapovjedne odgovornosti, navođenja drugih na kaznena djela, djelovanja kroz svakojake boleštine i pošasti, sipanja vatre s neba, mučenja, kažnjavanja, silovanja i horora svake vrste. Prema podacima iz Biblije koju vjerojatno imate negdje na polici, a ako ne sigurno ćete je moći otvoriti na mobitelu, glavni lik u knjizi bio je pravi vrag.
A nečastivom, da ne spominjemo vražje ime uzalud, Biblija eksplicitno pripisuje jako malo ubojstava. U Knjizi o Jobu Sotona predlaže kušnju, a Bog mu izričito dopušta što smije napraviti i gdje je granica. Nakon toga Jobu stradaju djeca i gomila ljudi oko njega, plus svašta drugo. Po priči, to se događa Sotoninim djelovanjem, ali formalno gledajući, odvija se uz Božje dopuštenje pa ispada da vrag, ako i ubija, radi to kao izvršitelj u sustavu gdje je netko drugi to odobrio.
Drugim riječima: čak i kad Sotona ubija, radi to kao kakav izvršitelj u sustavu koji je netko drugi odobrio. U najboljem slučaju on je Luca Brasi, nipošto ne Kum.
Budimo pošteni, s ovom temom teško bi se nosio i Ivo Brešan.
Koja je Biblija prava? Komunistička, šezdesetosmaška, koja je bila prvi cjeloviti prijevod Biblije na hrvatski jezik pa tako i epohalna za hrvatsku kulturu i Crkvu, ili ova naša moderna iz vremena Plenkovića?
Kod nas se nikad ne zna tko je svetac, a tko vrag, niti kako će te uloge biti sutra podijeljene. Jedina stabilna valuta je brend i matematika koju generira u ekonomskom smislu. Kako bijaše na početku, tako vazda i navijeke.
FOTO NA NASLOVNICI ČLANKA: Fra Bonaventura Duda i fra Jerko Fućak prevode Stari Zavjet SNIMIO, Goran Moravček (Vlastita arhiva) / Retuširana fotografija
