Gradonačelnica Amsterdama Femke Halsema javno je ovih dana izjavila ono o čemu mnogi razumni, upućeni i znanstveno potkovani ljudi govore već godinama, da višedesetljetna zapadna politika zabrane droga nije društvu donijela ništa dobroga, ali jest mafiji i svima ‘umočenima’ u organizirani kriminal.
Vrijeme je da temeljito preispitamo pristup prema drogama jer zabrane nisu zaustavile trgovinu narkoticima, poručuje prva žena Amsterdama. Kokain, kojeg je prema podacima nizozemske carine samo 2023. godine zaplijenjeno čak 60.000 kilograma, manje je štetan od alkohola, cijena na ulici mu je stabilna, a ponuda stalno raste. Rat protiv droga izgubljen je prije nego što je počeo, a države umjesto da reguliraju tržište droga, prepustile su cijeli taj biznis kriminalnim grupama koje zarađuju milijarde eura.
Gradonačelnica Amsterdama smatra da bi bio puno pametnije legalizirati narkotike i tako ih staviti pod državnu kontrolu, unutar jasno reguliranog zdravstvenog, socijalnog i poreznog sustava. Droga bi se distribuirala kroz ljekarne, tržište bi bilo regulirano, a kvaliteta i sastav proizvoda standardizirani. Fokus bi tada bio na javnom zdravlju, a ne na skupoj represiji koja očito nije riješila problem.
Nezakonito stečene milijarde eura više ne bi bile u opticaju kartela i kriminalnih organizacija diljem svijeta, nego dio državnog proračuna. Očito je da očitije ne može biti, ali svejedno ništa se ne poduzima. U javnom mainstream prostoru gotovo da se ni ne raspravlja o tome, a u ratu protiv droga društvo je najveći gubitnik.
Više od pola stoljeća svijet vodi rat protiv droga, troši milijarde na policiju, sudove i zatvore, progoni proizvođače, krijumčare i korisnike, a ilegalno tržište nastavlja rasti. Droge su dostupne, organizirani kriminal zarađuje, zatvori se pune, a milijuni ljudi koji imaju problema s ovisnošću ostaju bez odgovarajuće zdravstvene pomoći. Nije li došlo vrijeme da ozbiljno preispitamo politiku koja desetljećima proizvodi takve rezultate? I još važnije, tko je i na temelju čega odlučio da odrasli čovjek smije piti votku i pušiti cigarete, ali zbog marihuane ili kokaina može završiti pred sudom? Tko je dao pravo sustavu da zbog posjedovanja jointa kriminalizira vaše dijete, da studentu ugrozi profesionalnu budućnost, da puni zatvore ljudima koji su počinili bagatelna kaznena djela, djela koja uopće nisu kaznena djela niti nedjela. Tko je državi dao pravo da protiv vaše slobode čini takva nedjela?
Prema Svjetskom izvješću o drogama Ujedinjenih naroda za 2025. godinu, tijekom 2023. neku je ilegalnu drogu koristilo približno 316 milijuna ljudi, odnosno šest posto svjetskog stanovništva u dobi od 15 do 64 godine. Deset godina ranije taj je udio iznosio 5,2 posto. Kokain je pritom postao jedno od najbrže rastućih ilegalnih tržišta, s rekordnom proizvodnjom, zapljenama i brojem korisnika. Unatoč desetljećima prohibicije i međunarodne policijske suradnje, potražnja nije nestala, a kriminalne organizacije nastavljaju opskrbljivati tržište koje se mjeri milijardama.
Istodobno, Ujedinjeni narodi procjenjuju da je 2023. godine oko 6,1 milijun ljudi u svijetu imalo formalni kontakt s policijom zbog kaznenih djela povezanih s drogama. Približno dvije trećine tih slučajeva odnosile su se na uporabu ili posjedovanje droga, a ne na trgovinu. Drugim riječima, velik dio represivnog aparata usmjeren je prema ljudima koji drogu koriste ili posjeduju, dok se međunarodna trgovina nastavlja razvijati.
Pitanje više nije samo jesmo li izgubili rat protiv droga, nego kakvu smo društvenu štetu proizveli vodeći ga.
Od zdravstvenog pitanja napravili smo policijski problem
Australska znanstvenica Alison Ritter, profesorica na Sveučilištu New South Wales i direktorica programa za modeliranje politika prema drogama, smatra da je kriminalizacija ljudi koji koriste droge iznimno skup i neučinkovit način postupanja. U video razgovoru za Consider This, tijekom konferencije Drug Policy Summit Malaysia podsjetila je da je više od 50 zemalja već promijenilo pristup uporabi droga te da postoji globalni trend udaljavanja od stroge prohibicije.
Ritter, kao i amsterdamska gradonačelnica, polazi od jednostavne ekonomske i zdravstvene računice. Policijsko postupanje, sudski postupci i zatvorski sustav zahtijevaju velika javna sredstva, dok informiranje, zdravstvena skrb, socijalna podrška i programi smanjenja štete mogu biti učinkovitiji i manje skupi. Umjesto da osobe koje koriste droge tretira kao kriminalce, društvo bi im moglo omogućiti pristup informacijama i pomoći, a policijske resurse usmjeriti prema trgovcima drogama, krijumčarima i organiziranim kriminalnim skupinama.
Zašto bi, uostalom, konzumacija određene psihoaktivne tvari automatski trebala biti predmet kaznenog ili prekršajnog progona? Što društvo postiže kažnjavanjem odrasle osobe koja je odlučila koristiti drogu, koja je plaća vlastitim legalno zarađenim sredstvima, osobito ako njezino ponašanje nije ugrozilo drugu osobu kao što osim u ekstremnim situacijama i ne ugrožava?
Ritter upozorava i na razliku koja se često gubi u javnim raspravama. Ne razvijaju svi ljudi koji koriste droge ovisnost niti svaka uporaba dovodi do ozbiljnih zdravstvenih ili društvenih problema. Dio ljudi koristi droge povremeno i rekreativno, slično kao što drugi povremeno konzumiraju alkohol. Dio razvija ovisnost i treba liječenje. U oba slučaja, automatsko kažnjavanje ili obvezno slanje svakog korisnika na liječenje teško je opravdati istim argumentima.
Što čovjek nauči u zatvoru?
Ritter iznosi i usporedbu ishoda liječenja i zatvorskog kažnjavanja. Prema podacima koje navodi, približno četvrtina do trećina osoba uključenih u liječenje ovisnosti potpuno prestane koristiti droge, dio se vrati uporabi, a dio nastavi koristiti droge rjeđe ili na manje štetan način. Za osobe koje su zbog droga završile u zatvoru tvrdi da se gotovo sve nakon izlaska vraćaju uporabi, uz rijetke iznimke.
Ta njezina procjena nije univerzalno utvrđena stopa povratka uporabi droga, ali otvara važnije pitanje o tome što se zatvorskom kaznom uopće želi postići.
Čovjek koji je ušao u zatvor s problemom ovisnosti ne izlazi nužno s novim sposobnostima da taj problem riješi. Izlazi, međutim, s iskustvom zatvora, mogućim prekidom obiteljskih odnosa, otežanim zapošljavanjem i dodatnom društvenom stigmatizacijom. Istraživanja potvrđuju da je uporaba droga prisutna i u zatvorima. Veliki međunarodni pregled objavljen 2025. pokazao je da približno trećina zatvorenika obuhvaćenih istraživanjima prijavljuje uporabu droga tijekom izdržavanja kazne.
Ako društvo želi smanjiti broj osoba koje razvijaju ovisnost i posljedice problematične uporabe droga, kakvu prednost ima zatvaranje čovjeka pred dostupnim liječenjem, psihološkom podrškom, obrazovanjem i socijalnom pomoći?
Problem postaje još apsurdniji kada je razlog represivnog postupanja posjedovanje manje količine marihuane. U Hrvatskoj je posjedovanje droge za osobnu uporabu od 2013. prekršaj, a ne kazneno djelo. Ipak, prema podacima Agencije Europske unije za droge, za taj prekršaj propisane su novčane kazne od 650 do 2.600 eura ili zatvor do 90 dana.
Tako se odrasloj osobi koja posjeduje marihuanu može izreći kazna, dok ista osoba može otići u trgovinu, zakonito kupiti cigarete ili alkohol i pritom državi platiti porez. Po kojoj logici je sustav ovlastio službenu osobu da kriminalizira turista s tabletom ecstasya, a njemu ni bilo kojem drugom građaninu ili turistu nije zabranio da ode na trafiku po cigarete ili u trgovinu po bocu travarice?
Votka može, hašiš ne može
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, alkohol je 2019. godine bio povezan s približno 2,6 milijuna smrti u svijetu. Duhan godišnje odnosi više od sedam milijuna života, uključujući i ljude izložene pasivnom pušenju. Riječ je o psihoaktivnim tvarima koje mogu izazvati ovisnost i ozbiljne zdravstvene posljedice, ali njihova proizvodnja i prodaja odvijaju se unutar zakonski reguliranog sustava.
Na alkohol i duhan primjenjuju se porezi, ograničenja prodaje, pravila označavanja proizvoda, zdravstvena upozorenja i mjere zaštite djece. Društvo poznaje njihove rizike, nastoji ograničiti štetu i istodobno dopušta odraslim osobama da ih konzumiraju. Zašto isti princip ne bi mogao vrijediti i za druge psihoaktivne tvari?
Zdravstveni rizici kokaina, heroina, kanabisa, alkohola i nikotina nisu jednaki i znanost stalno dolazi do novih spoznaja o njima. Ono što je važilo za ‘travu’ prije 70 godina nije isto što važi za ‘travu’ danas, ne zbog marihuane koja je u originalu uvijek ista, nego zbog nametnutog javnog narativa. Droge treba još kvalitetnije istraživati, proučavati njihovu ulogu u našoj prirodi i ljudskoj civilizaciji kako bismo kao društvo mogli oblikovati politiku prema stvarnim svojstvima i opasnostima pojedine tvari, a ne prema njezinu naslijeđenom društvenom statusu. Na to treba trošiti milijarde eura koje smo bez ispaljenog metka prepustili podzemlju i elementima najdublje države koja reketarenjem kriminalaca osigurava sebi lovu za najcrnje fondove. U Vijetnamu, Južnoj Americi, Srbiji, i petog i bilo kojeg oktobra, bilo gdje u svijetu.
Znanstvenica Ritter podsjeća na kofein, nikotin i snažne opioidne lijekove koji se koriste u medicini. Kofein je stimulans, nikotin izaziva ovisnost, a pojedini opioidni analgetici djeluju na iste receptorske sustave kao heroin. Neke od tih tvari konzumiramo svakodnevno, druge dobivamo na liječnički recept, dok zbog uporabe trećih riskiramo kažnjavanje.
Razlike u njihovoj medicinskoj namjeni, dozi i zdravstvenim učincima stvarne su i važne, ali ostaje pitanje prema kojim kriterijima neku psihoaktivnu tvar proglašavamo prihvatljivom, drugu nepoželjnom, a njezine korisnike prijestupnicima.
Portugal, Kanada i Njemačka već iskušavaju drukčija rješenja
Portugal je još 2001. godine dekriminalizirao osobno posjedovanje i uporabu svih droga u zakonom određenim količinama. Umjesto kaznenog progona uspostavljen je sustav posebnih povjerenstava koja procjenjuju okolnosti uporabe i, kada je potrebno, usmjeravaju ljude prema zdravstvenoj i socijalnoj pomoći.
Portugalska iskustva pokazuju da dekriminalizacija nije dovela do dramatičnog porasta uporabe droga kakav su predviđali protivnici reforme. Analize također upućuju na važnost programa smanjenja štete i dostupnosti liječenja. Međutim, portugalski primjer pokazuje i da sama promjena zakona nije dovoljna. Učinkovitost sustava ovisi o trajnom financiranju, zdravstvenim službama i društvenim uvjetima.
Kanada je 2018. otišla dalje i legalizirala kanabis, uspostavivši sustav regulirane proizvodnje, distribucije i prodaje. Prema kanadskoj državnoj statistici, broj policijski evidentiranih prekršaja i kaznenih djela povezanih s kanabisom pao je s gotovo 70.000 u 2014. na manje od 9.000 u 2024. godini. Legalizacija je tako znatno smanjila broj ljudi koji dolaze u kontakt s policijom zbog kanabisa, iako se njezini ukupni zdravstveni i tržišni učinci nastavljaju istraživati.
Njemačka je u travnju 2024. dopustila odraslim osobama posjedovanje ograničenih količina kanabisa, uzgoj do tri biljke za vlastite potrebe i sudjelovanje u nekomercijalnim uzgojnim udrugama. Zakon istodobno predviđa posebna ograničenja radi zaštite djece i mladih. Učinci promjene prate se kroz višegodišnju znanstvenu evaluaciju.
Ti primjeri pokazuju da dekriminalizacija i legalizacija nisu isto, ali i da države mogu razvijati različite modele umjesto da se oslanjaju isključivo na kazneni progon.
Zašto kontrolu nad drogama prepuštamo ilegalnom tržištu?
Jedno od najvažnijih pitanja odnosi se na sigurnost proizvoda jer dok se kod zakonitih farmaceutskih proizvoda propisuju standardi proizvodnje, sastav, doziranje, označavanje i kontrola kvalitete, kod ilegalnih droga korisnik najčešće nema pouzdanu informaciju o koncentraciji aktivne tvari, nečistoćama ili prisutnosti drugih, potencijalno opasnijih supstanci.
Nevjerojatno je da su droge toliko prisutne, a nisu ozbiljno istraženi modeli u kojima bi određene psihoaktivne tvari bile dostupne kao standardizirani pripravci, jasno poznatog sastava i koncentracije, uz nadzor zdravstvenih i drugih stručnih institucija. Takav sustav mogao bi uključivati različite razine kontrole, od regulirane prodaje pojedinih tvari do medicinske primjene uz liječničku procjenu i praćenje. Ne bi svaka supstanca zahtijevala jednak režim, niti bi svaka osoba trebala medicinsku intervenciju samo zato što povremeno koristi neku drogu.
Za pojedine oblike liječenja već postoje modeli medicinski nadzirane primjene inače strogo kontroliranih tvari. Pitanje njihove šire primjene zahtijeva klinička istraživanja, procjenu rizika i jasna pravila.
U takvoj raspravi stručnjaci za farmakologiju, medicinu, psihijatriju, javno zdravstvo, obrazovanje i socijalnu skrb morali bi imati središnju ulogu. Umjesto moralnih predodžbi i političkih parola, društvo bi raspolagalo provjerljivim informacijama o tome što pojedina tvar radi ljudskom organizmu, u kojim okolnostima nastaje najveća šteta i kako je moguće smanjiti.
Posebno mjesto pritom pripada djeci i mladima. Zaštita organizma i mozga u razvoju, obrazovanje o psihoaktivnim tvarima i ograničavanje njihove dostupnosti maloljetnicima ostaju važni javnozdravstveni zadaci. No pošteno obrazovanje zahtijeva znanstveno utemeljene informacije, uključujući stvarne razlike među tvarima i obrascima njihove uporabe, umjesto zastrašivanja i poistovjećivanja svake uporabe s ovisnošću.
Nećete legalizirati droge da budu što dostupnije, nego da je dostupnije naše znanje o njima, s jasnim pravilima tko, kada i kako će ih uzimati. I koliko će, ili neće za to platiti.
Najuspješniji poslovni model organiziranog kriminala
Postoji još jedna posljedica prohibicije naše svagdašnje, koju je teško zanemariti. Kada zakon zabranjuje proizvodnju i prodaju proizvoda za kojima postoji velika potražnja, opskrbu preuzimaju ilegalni proizvođači i trgovci.
U takvom sustavu nema uobičajenog nadzora nad kvalitetom, zakonitog rješavanja poslovnih sporova ni transparentnih financijskih tokova. Organizirane kriminalne skupine konkurenciju rješavaju prijetnjama, korupcijom i nasiljem, a golemi prihodi omogućuju im širenje utjecaja na druge dijelove društva.
Svjetsko izvješće Ujedinjenih naroda za 2025. posebno upozorava na rast globalnog tržišta kokaina i širenje nasilja povezanog s kriminalnim organizacijama. U izvješću se ističe i sve veći utjecaj skupina sa zapadnog Balkana na europsko tržište.
Desetljeća zapljena, uhićenja i međunarodnih policijskih operacija nisu zaustavila trgovinu. Istodobno, pojedina istraživanja i sudski postupci u različitim državama pokazali su kako organizirani kriminal prodire u policijske, političke i sigurnosne strukture.
To ne znači da bi ukidanjem prohibicije automatski nestao organizirani kriminal. Ali otvara pitanje koliko mu upravo postojeći sustav omogućuje zaradu i koliki bi dio ilegalnog tržišta mogao izgubiti kada bi se pojedine tvari proizvodile i distribuirale pod zakonskim nadzorom.
Promjena paradigme počinje jednostavnim pitanjem
Zašto se politika prema drogama još uvijek pretežno oblikuje kao sigurnosno i represivno pitanje, kada su mnoge njezine posljedice zdravstvene, socijalne i ekonomske?
Znanost može proučavati zdravstvene rizike, učinkovitost liječenja, posljedice različitih zakonskih modela i stvarne troškove represije. Država može ulagati u obrazovanje, dostupnu zdravstvenu skrb, zaštitu maloljetnika i nadzor nad tržištem. Policija se može baviti nasiljem, krijumčarenjem, korupcijom i organiziranim kriminalom.
Za sve to nije nužno legalizirati svaku drogu. Dekriminalizacija osobne uporabe i posjedovanja zasebna je odluka, koja ne podrazumijeva automatsko dopuštanje komercijalne proizvodnje i prodaje.
Alison Ritter upravo zato govori o uklanjanju kaznenih sankcija za uporabu droga, umjesto o dekriminalizaciji kao općenitoj političkoj oznaci. Smatra da se time jasno određuje o kome je riječ i što se želi promijeniti.
Njezina je završna poruka da ne razvija svatko tko koristi droge ovisnost, dok onima koji je razviju treba omogućiti djelotvorno liječenje i pomoć. Model takve pomoći može se razlikovati od države do države, ovisno o zdravstvenom sustavu i društvenim okolnostima.
Nakon desetljeća rata protiv droga imamo dovoljno iskustava da barem ozbiljno preispitamo njegove ciljeve, metode i rezultate.
Ako odraslog čovjeka koji kupuje votku ili cigarete smatramo potrošačem, a čovjeka koji posjeduje hašiš prekršiteljem, imamo pravo pitati tko je, kada i na temelju kojih dokaza odlučio da upravo tako treba biti.
I što smo time, osim novih kažnjenih građana, golemih javnih troškova i iznimno unosnog ilegalnog tržišta, zapravo postigli osim društva koje konstantno ratuje, bira idiote za predsjednike, odbacuje vrijednosti i institucije, a kako je krenulo imat ćemo i treći svjetski rat.
S ovakvim odnosom prema drogama, mi smo kao društvo štetniji za droge nego što su droge štetne nama i ako malo bolje razmislite doći ćete brzo do zaključka da najveću zlouporabu droga ne generiraju konzumenti nego sustav, prohibicija i represija. U nekom paralelnom svemiru vi biste na optuženičku klupu posjeli debelu guzičetinu država tražeći da odgovaraju za desetljeća planske i sustavne zlouporabe droga, čineći neprocjenjivu štetu za ljude, ekonomiju i prirodu.
I na kraju, da ne bude zabune, droge su jednako štetne i opake kao što su bile prije nego što ste počeli čitati ovaj predugi članak, a ako nemate još dvadeset i koju godinu života u guzici, nemojte ni eksperimentirati s njima.
