Toni Capuozzo proveo je velik dio života izvještavajući iz ratova. Ulazio je u gradove pod opsadom, prelazio prve crte i bilježio prizore koje je većina ljudi gledala samo na televiziji. Ali 1992. u Sarajevu dogodilo mu se nešto što više nije moglo ostati samo reportaža.
U pedijatrijskom odjelu bolnice njegov je snimatelj Igor primijetio bebu koja se smiješila među ranjenom djecom. Tek kada ju je uzeo u naručje, shvatio je da joj nedostaje jedna noga. Dječak se zvao Kemal. Imao je nekoliko mjeseci, majka mu je poginula u granatiranju, a njemu je zbog ozljeda amputirana noga.
Capuozzo se nekoliko mjeseci poslije vratio u Sarajevo i potražio ga. Kemal više nije bio u bolnici. Živio je s ocem i bakom u blizini prve crte, u uvjetima u kojima su i najosnovnije liječenje i rehabilitacija bili gotovo nedostižni. Tada je priča prestala biti novinarska.
Nakon razgovora s obitelji, Capuozzo je s kolegama odlučio dječaka izvesti iz opkoljenog Sarajeva i odvesti u Italiju, gdje bi mogao dobiti odgovarajuću medicinsku skrb i protezu. Izlazak iz grada, međutim, nije bio običan transfer. Sarajevo je bilo pod opsadom, prolazak kroz kontrolne točke rizičan, a civili nisu mogli jednostavno otići.
Kemala su sakrili u automobilu, ispod stražnjeg sjedala, prekrivenog pancirnim prslukom. Novinari su prethodnih dana više puta prolazili istom rutom kako bi ih vojnici na punktovima počeli prepoznavati. Na dan odlaska padala je jaka kiša, vidljivost je bila slaba, a automobil je uspio proći kontrole. Kemal je stigao u Italiju.
Ono što je trebalo biti spašavanje djeteta iz rata ubrzo je postalo nešto mnogo veće. Dječak je završio u Capuozzovoj kući u Udinama, gdje su ga prihvatili njegova tadašnja supruga Monica i kći Marta. Ondje je ostao pet godina, išao u vrtić, dobio protezu i odrastao kao dio obitelji.
Marta je bila šest godina starija od njega. Capuozzo je kasnije pričao da nije reagirala ljubomorno na dolazak drugog djeteta, nego je prema Kemalu razvila gotovo zaštitnički, majčinski odnos. Njegov sin Pietro rođen je tek nakon što se Kemal već vratio u Bosnu, ali su i njih dvojica poslije razvili blizak odnos i međusobno se nazivali brat. Capuozzo je o tom odnosu govorio vrlo jednostavno: ‘Ne treba DNK da biste nekoga voljeli kao sina.’
Nakon pet godina talijanski sud odlučio je da se Kemal treba vratiti u Sarajevo i ponovno živjeti s biološkim ocem. Za Capuozza i njegovu obitelj bila je to bolna odluka, ali novinar nikada nije tvrdio da želi zamijeniti njegova oca. Od početka je, kako je kasnije govorio, postojala obveza da se dječaka jednoga dana vrati kući. Rastanak zato nije značio kraj njihove priče.
Dvadeset pet godina nakon prvog susreta, 2017., Kemalu je ponovno trebala pomoć. Kao mladom čovjeku dijagnosticiran mu je tumor, a stanje se pogoršalo toliko da je jedan limfni čvor ugrožavao bubreg. Liječnici u Sarajevu nisu mogli obaviti potrebni zahvat, dok je liječenje u Italiji zapinjalo na birokratskom pitanju tko će podmiriti troškove. Capuozzo se ponovno uključio.
Pokrenuo je javni apel pod hashtagom #hope4kemo. Nije tražio novac, nego politički i institucionalni pritisak kako bi Kemal dobio mogućnost liječenja u Italiji. Poziv je stigao i do tadašnje talijanske ministrice zdravstva Beatrice Lorenzin, koja je najavila uključivanje nadležnih službi. U svibnju 2017. Capuozzo i Kemal ponovno su zajedno krenuli iz Sarajeva prema Italiji, ovaj put prema liječnicima u Udinama i Centru za onkologiju u Avianu.
Prošlo je četvrt stoljeća otkako ga je prvi put izveo iz opkoljenog grada. Kemal više nije bio dijete sakriveno ispod automobilskog sjedala, a Capuozzo više nije bio samo ratni reporter koji je naišao na još jednu priču. Njihov odnos odavno je prerastao okolnosti u kojima je nastao.
Toni Capuozzo umro je 12. studenoga 2026. u 77. godini. Iza njega ostale su desetljeća novinarskog rada i ratovi koje je pratio, ali priča o Kemalu možda najbolje pokazuje granicu preko koje ponekad prijeđe čovjek koji je profesionalno naučen samo gledati, bilježiti i otići.
