O Pantheonu, gigantskom AI i podatkovnom centru vrijednom više od 50 milijardi eura koji bi se trebao graditi u Topuskom, govori cijela Hrvatska otkako su objavljeni prvi podaci o toj investiciji bez presedana. Trošio bi struje kao veći grad, zaposlio tisuće ljudi, a otvara i ozbiljna pitanja o energiji, okolišu i stvarnim koristima za društvo.
U zemlji u kojoj se velike investicije najčešće svode na turizam i nekretnine, projekt poput ovog djeluje gotovo nestvarno jer Pantheon predstavlja ulaganje u najvažniju infrastrukturu nove generacije, u mega tvornicu koja ne proizvodi fizičke proizvode nego računalnu snagu potrebnu za razvoj umjetne inteligencije, digitalnih usluga i globalne mreže. Ta ‘nevidljiva proizvodnja’ danas je jedno od najvrjednijih tržišta na svijetu.
Osim vrijednosti ulaganja, ono što projekt izdvaja iz gotovo svega što je Hrvatska dosad vidjela jest njegova veličina. Planirana snaga od jednog gigavata znači kontinuiranu potrošnju električne energije usporedivu s gradom veličine Rijeke. U kontekstu države čije ukupno vršno opterećenje iznosi tek nekoliko gigavata, jasno je da se ovdje ne radi o još jednom velikom potrošaču, nego o sustavu koji u potpunosti mijenja energetsku sliku zemlje. Jer umjetna inteligencija ne svodi se samo na softver i algoritme, već je ona prije svega energija.
Prema dosad dostupnim podacima iz medija, pojekt uključuje izgradnju vlastite energetske infrastrukture, novih dalekovoda, trafostanica i solarne elektrane snage 500 megavata. Investitori tvrde da centar neće opteretiti postojeći sustav i da zbog njega neće u Hrvatskoj porasti cijena električne energije, već da će dodatno ojačati mrežu i omogućiti priključenje novih izvora energije. Što super zvuči na papiru, ali u praksi se sve svodi na izvedbu, regulaciju i kontrolu u čemu nismo baš efikasni.
Energija proizvedena iz sunca nije dostupna stalno, što znači da jedan tako golemi sustav mora ovisiti i o drugim izvorima, bilo kroz postojeću mrežu, bilo kroz dodatne energetske kapacitete koji tek trebaju biti izgrađeni. Drugim riječima, svaki veliki AI centar istovremeno je i energetski projekt.
Jednako važno pitanje odnosi se na vodu i okoliš. Prema dostupnim informacijama, centar bi koristio vlastite bunare i zatvoreni sustav hlađenja u kojem se voda nakon korištenja vraća u podzemlje uz minimalno povećanje temperature. Takav model zvuči tehnički održivo, ali dugoročni učinci na lokalni ekosustav ovise o nizu faktora koje je moguće procijeniti tek kroz ozbiljne studije i nadzor.
Iskustva iz drugih zemalja pokazuju da upravo pitanja vode, topline i otpada najčešće izazivaju otpor lokalnih zajednica.
S druge strane, naravno, ovakvi projekti donose beneficije i imaju ogromne potencijale. Tijekom izgradnje, koja bi trebala početi već 2027. godine, predviđaju se tisuće radnih mjesta, a nakon puštanja u rad centar bi direktno i indirektno zapošljavao značajan visoko kvalificiran kadar. Podatkovni centri, valja naglasiti, ne zapošljavaju masovnu radnu snagu kao industrija 20. stoljeća i nekadašnje tvornice. Njihova vrijednost nije u broju radnika, nego u znanju, infrastrukturi i ekonomiji koju mogu pokrenuti oko sebe.
U najboljem scenariju, takav projekt može postati temelj za razvoj hrvatskog tehnološkog sektora, zadržavanje stručnjaka i stvaranje novih industrija, a u najgorem ćemo dobiti izolirani sustav koji troši naše resurse za bogaćenje stranaca.
Ono što je u ovoj priči posebno zanimljivo su geopolitičke i ekonomske okolnosti zbog kojh Hrvatska zaista predstavlja gotovo idealan prostor za gradnju jednog tako modernog centra. Osim što je politički stabilna članica Europske unije i NATO-a, s dostupnim prostorom za gradnju tako velike infrastrukture, i što ionako moramo jačati razvoj nacionalne energetske infrastrukture, na ruku nam ide činjenica da Europa trenutno nema dovoljno kapaciteta za AI. Zajednica država koja ionako kaska za SAD-om i Kinom, upravo traži nove lokacije za razvoj podatkovne infrastrukture jer su tradicionalna središta poput Frankfurta, Amsterdama ili Dublina već u crvenom po pitanju iskorištavanja svojih kapaciteta.
Po prvi put, Hrvatska se tako nalazi u poziciji kandidata, a ne promatrača. Globalni kapital traži upravo ovakva mjesta za gradnju sustava pout Pantheona zbog čega ovo nije priča samo o jednom projektu nego o poziciji Hrvatske u svijetu koji se ubrzano mijenja. Digitalna infrastruktura postaje jednako važna kao ceste, luke ili elektrane, a države koje u tome sudjeluju oblikuju pravila igre.
Prema prvim informacijama, projekt Pantheon u Topuskom razvija Jako Andabak u partnerstvu s američkim institucionalnim investitorima, a tehnički dio vodi Mislav Crnogorac, glavni inženjer i tehnološki direktor projekta, koji je radio u Amazonu, Emersonu i Vertivu. Mediji navode da je već projektirao više od 50 podatkovnih centara diljem svijeta i da u ovom projektu predvodi tim hrvatskih stručnjaka s kojima je radio u velikim korporacijama.
Pantheon će biti predstavljen danas na summitu Inicijative 3 mora u Dubrovniku kao investicije vrijedna više od 100 Peljeških mostova. Otvorit će brojne rasprave i izazvati komentare, što je dobrodošlo, ali rasprava o ovom projektu ne bi se trebala svesti na pitanje je li gradnja Pantheona za nas nešto dobro ili loše. Puno je važnije kako bi se takav sustav uklopio u dugoročnu strategiju zemlje, tko će kontrolirati ključne resurse i hoće li koristi ostati ovdje ili će nestati jednako brzo kao što su i došle.
Centar u Topuskom, ako se realizira, neće biti samo zgrade nakrcane serverima nego test može li Hrvatska upravljati budućnošću ili će je, još jednom, prepustiti drugima.
