Glazba uvijek prati društvo. Svako razdoblje ima svoj zvuk koji ga odražava. Čak i kada se čini da nema veze s vremenom, ona ga ipak odražava. Pojam Angine de Poitrine odlično ilustrira te misli.
1
Glazba uvijek prati društvo. Svako razdoblje ima svoj zvuk koji ga odražava. Čak i kada se čini da nema veze s vremenom, ona ga ipak odražava. Pojam Angine de Poitrine odlično ilustrira te misli.
Bio bi grijeh ne skrenuti pozornost javnosti na ovu priču britanskog novinara Dalea Maplethorpea koji kroz primjer eksperimentalnog benda Angine de Poitrine analizira kako su pandemija, tehnologija i društvene promjene stvorile uvjete za novu umjetničku reakciju, novu eru nadrealizma. Njegov esej objavljen na stranicama Far Out magazina prenosimo u nastavku.
‘Priznajem, malo ću se i sam reklamirati, ali jedan od vrhunaca mog tjedna je kad izađu recenzije albuma na Far Outu’, piše uvodno on.
Radim s tom ekipom i jako cijenim njihovo mišljenje o glazbi, pa možeš biti siguran da kad vidim ocjenu 4,5 ili pet zvjezdica, odmah idem poslušati taj album. To mi se nedavno dogodilo kad je objavljena recenzija novog albuma benda Angine de Poitrine, Vol II, koja ga je opisala kao – vanzemaljsku glazbu.
U recenziji stoji: ‘Bezbrojne slojevite promjene ritma i atonalni pitagorejski pristupi u njihovim funky dionicama izravno izobličuju mozak slušatelja. Zapadnjački um, naviknut na pop, jednostavno nije spreman na glazbenost koju oni koriste. Ako ti se nakon dužeg slušanja Angine de Poitrine počne javljati glavobolja, to je zapravo sasvim primjerena reakcija.’
Ako ne znaš tko su Angine de Poitrine, riječ je o neobičnim eksperimentalnim glazbenicima čije ploče možeš pronaći kod onog ekscentričnog prijatelja koji skuplja vinile. Nose crno-bijele kostime s točkicama, pomalo loše izrađene maske i pišu glazbu koja koristi neobične ritmove, pomaknute akorde i zvuk koji se u suštini može nazvati glazbom – ali ne onakvom kakvu poznajemo.
Rast popularnosti tog benda najava je nove ere nadrealizma koja nam se polako približava. Nakon popuštanja mjera tijekom pandemije COVID-19 mnogi su predviđali da će duga razdoblja lockdowna dovesti do toga da ljudi jedva čekaju zabavu i društveni život, svojevrsnu novu verziju ‘ludih dvadesetih’. No političke napetosti, društvene promjene i posljedice pandemije odvele su stvari u potpuno suprotnom smjeru.
Zaboravi koktel-zabave, big bendove i društveni život kakav smo zamišljali. Ove dvadesete će i dalje ‘urlati’, ali kao odraz jednog sasvim drugačijeg pokreta koji se pojavio prije sto godina – nadrealizma.
Četvrtak je poslijepodne u ožujku 2020. Ulice diljem Ujedinjenog Kraljevstva pune su ljudi koji lupaju loncima i tavama, smiju se na silu, plješću i viču. Ti su prizori predstavljeni kao podrška zdravstvenim radnicima koji su riskirali vlastito zdravlje, ali su ujedno bili i trenutak zajedništva u vremenu kada je izolacija bila obavezna.
Ta improvizirana kuhinjska ‘orkestracija’ tada je vjerovala da će pandemija trajati nekoliko mjeseci. Nitko nije mogao predvidjeti više od godinu i pol rasprava, loše provedenih mjera, kontroverzi i prilagodbi. Lockdown je utjecao na svakoga drugačije, ali možda su najviše mentalno stradali mladi, kojima je praktički oduzeto razdoblje odrastanja.
Kad se osvrnem na svoje tinejdžerske godine, dane sam provodio obilazeći pubove za koje sam znao da će me poslužiti, a kad to ne bi uspjelo, nečija bi mama kupila gajbu piva pa bismo završili u parku, slušali glazbu i pisali ‘Dale voli Beth’ na jedinom slobodnom mjestu na već išaranom skejterskom rampu. Te su se noći kasnije prelijevale u klubove i koncertne prostore, a vrijeme od 22 do 3 ujutro bilo je rezervirano za snove o tome da postanemo rock zvijezde, ispijanje žestokog pića, učenje motanja cigareta i zaljubljivanje u nepoznate ljude. Bilo je kaotično, ali i presudno – tada su se oblikovale osobnosti i stvarala prijateljstva.
Nisam jedini koji je tako odrastao. Generaciju prije mene obilježili su Britpop i rasprave o tome tko je bolji, Oasis ili Blur. Rave kultura bila je ogromna, ljudi su uzimali sve što su mogli nabaviti i plesali do jutra u zagušljivim klubovima. Osamdesete su donijele synth-pop i new wave, sedamdesete razvoj rocka, funka i soula, a šezdesete su jasno pokazale što sve to povezuje – glazba.
Ozzy Osbourne nikad nije skrivao koliko voli The Beatles, naglašavajući da je njihov utjecaj bio veći od same glazbe.
‘Moj sin mi kaže: Tata, sviđa mi se Beatlese, ali zašto ti toliko poludiš? Jedini način da to objasnim je ovako: zamisli da ideš spavati i svijet je crno-bijel, a kad se probudiš, sve je u boji. Tako je to izgledalo’, rekao je Osbourne.
Današnja mlada generacija ostala je bez te povezujuće moći glazbe, jer se ona najintenzivnije doživljava u barovima, klubovima i koncertnim prostorima – a upravo su ta mjesta bila zatvorena tijekom ključnih godina njihova odrastanja. Mnogi se nikada nisu ni ponovno otvorili, a oni koji jesu često su prazni jer se mlađi ljudi i dalje rjeđe odlučuju izlaziti.
List The Guardian razgovarao je sa studenticom koja je tijekom lockdowna krenula na fakultet i zbog toga se osjeća društveno zakinuto.
‘Imam osjećaj da ne znam kako se družiti i stvarati prijateljstva kako treba. Ponekad se pitam je li problem u meni ili odajem neku lošu energiju… Brinem se da sam, jer sam završila školu i fakultet, propustila najbolje prilike za stvaranje prijateljstava’, rekla je.
Dodala je: ‘To je neka vrsta gordijskog čvora mojih osobnih problema, pandemije i stanja u društvu. Mislim da ljudi danas manje cijene ideju zajednice uživo nego prije.’
To ne zvuči toliko drugačije od osjećaja koje su ljudi imali prije pojave Beatlesa. U tom smislu, ovoj generaciji treba njihov vlastiti ekvivalent tog benda koji će ponovno probuditi društvenu energiju. No zbog velikih društvenih promjena od šezdesetih, postoji velika šansa da takva sila neće doći – barem ne u obliku kakav poznajemo.
Reći da smo postali ovisni o tehnologiji bilo bi podcjenjivanje. Ona više nije luksuz, već temelj našeg postojanja – oblikuje način na koji radimo, stvaramo, konzumiramo sadržaj, družimo se i razmišljamo.
U glazbi to znači da se ona sve češće stvara u izolaciji, za računalom. Umjetnik iza jednog ekrana može imati studio, marketing i distribuciju.
To nije nužno loše – omogućuje većem broju ljudi da sudjeluje u stvaranju – ali negativne posljedice su brojne.
Ako ne znaš kako nešto izraziti, nije važno što imaš za reći. Umjetnici se najviše razvijaju kroz nastupe, scene i suradnju, a toga danas ima sve manje.
Producent Greg Haver ističe važnost zajedničkog rada, dok kreativna direktorica Lisa Fitzgibbon naglašava potrebu za stvarnim ljudskim kontaktom.
‘Ovo je stvarno, ovo je ljudska interakcija. Ovo se događa sada. Nije AI, nije samoća u sobi. Ovo je način na koji se glazba stvarala i na koji se i dalje stvara’, rekla je.
Tehnologija također utječe na to kako se umjetnici inspiriraju. Algoritmi nude sadržaj koji odgovara postojećem ukusu, što znači da se ljudi kreću unutar uskog spektra zvuka. Često čuju samo kratke dijelove pjesama koji postanu viralni.
To dovodi do toga da umjetnici stvaraju s ciljem viralnosti, što rezultira ponavljanjem i kopijama već postojećih ideja.
Tu dolazi i umjetna inteligencija. Čak su i The Beatles koristili AI u pjesmi ‘Now and Then’, što je dodatno otvorilo vrata toj tehnologiji.
Kao odgovor na takvu uniformiranost javlja se nadrealizam. Bendovi poput Angine de Poitrine stvaraju glazbu koja se ne može jasno kategorizirati. Ne slijede pravila, ne razmišljaju o viralnosti i odbijaju ponavljanje.
Njihov zvuk i vizualni identitet čine ih rajem za ljubitelje nadrealizma – i noćnom morom za algoritme – i predstavljaju temelj moguće glazbene revolucije.
Glazba uvijek prati društvo. Svako razdoblje ima svoj zvuk koji ga odražava. Čak i kada se čini da nema veze s vremenom, ona ga ipak odražava.
Psihodelija šezdesetih u početku nije imala komercijalni potencijal, ali je postala popularna kada su političke podjele postale toliko izražene da je industrija tražila nešto što nije vezano uz političke stavove.
Danas je svijet ponovno duboko podijeljen, pa bi nadrealistička glazba mogla postati privlačna jer nema jasnu političku poruku i može dosegnuti širu publiku.
Ipak, i sam autor priznaje da je to možda nategnuta teza, jer se od umjetnika danas očekuje da izraze svoje stavove.
Izvorna ideja nadrealizma iz 1920-ih bila je potaknuti ljude na slobodnije razmišljanje. U tom smislu, novi val nadrealizma mogao bi pomoći ljudima da se odmaknu od tehnologije i ponavljanja.
Kreativnosti ne nedostaje, ali je ograničena trendovima i podjelama. Nadrealizam bi mogao biti način da se te granice razbiju.
Rast popularnosti Angine de Poitrine tek je početak. Vrijeme je da dočekamo novu eru nadrealizma.
Da, dvadesete su ponovno glasne – ali ovaj put urlik dolazi od pauna s perjem u plamenu.
