Novi oblik izražavanja ili novi tehnološki alat doživljava se kao prijetnja jer mijenja tko može stvarati, kako i koliko brzo. Otpor se rijetko temelji isključivo na estetskim ili etičkim pitanjima, a puno češće na strahu od gubitka društvene i kulturne hijerarhije.
Sve naše moralne, kulturne i društvene vrijednosti danas su ugrožene kao nikad prije zbog ovih novih, sveprisutnih oblika ‘kreativnog’ izražavanja koji se poput plime šire prijeteći da će ugušiti naš svijet. Ne bez razloga, to novo budi u nama strah da će nestati kriteriji kvalitete, rada i znanja, da će se srušiti granica između autentičnog stvaralaštva i puke imitacije te da će se ono što je nekoć zahtijevalo vještinu, trud i vrijeme pretvoriti u površnu i masovnu pojavu. Novi trendovi vode prema kulturnom urušavanju i trajnom gubitku društvenog reda.
Poruke su to konzervativnih medija i javnih autoriteta iz sredine 20. stoljeća, koji su pisali o rock and rollu, električnim gitarama, jazzu, plesu i društvenim promjenama koje su tada smatrane prijetnjom moralu i stabilnosti društva. Tako se pisalo i o kratkim suknjama, sampleovima, sintesajzerima i elektroničkoj glazbi, a gotovo identično danas se piše o umjetnoj inteligenciji koja je, budimo realni, još daleko od inteligencije.
Kada se danas dio javnosti protivi umjetnoj inteligenciji uz tvrdnje da će uništiti kreativnost, obezvrijediti rad umjetnika i dovesti do moralnog i kulturnog sloma, vrijedi se prisjetiti da to nije ni nova rasprava ni novi strah jer gotovo identična retorika pratila je pojavu rock and rolla i električne gitare sredinom 20. stoljeća.
‘Rock and roll nije glazba. Logičan razvoj rock and rolla je nasilje jedne vrste ili druge, uključujući ubojstva i seksualne orgije’, rekao je 1958. godine Sigmund Spaeth, glazbeni kritičar i povjesničar popularne glazbe. Njegov komentar na najbolji način ilustrira javnu percepciju rock glazbe kao prijetnje društvenom poretku i ‘pravoj’ umjetnosti.
U SAD-u je tijekom 1950-ih rock and roll doživljavan kao ozbiljna prijetnja društvenom poretku. Konzervativni političari, vjerski vođe i dio medija upozoravali su da ta glazba potiče nemoral, seksualnu razuzdanost i nasilje među mladima. Elvis Presley je 1956. godine u pojedinim televizijskim emisijama sniman isključivo od struka naviše jer su njegovi plesni pokreti smatrani nepristojnim i opasnima. Rock nije bio samo nova glazba, nego simbol gubitka kontrole nad mladima i kulturnim normama.
Električna gitara u tom je kontekstu često imala gotovo demoniziran status. Smatrana je bučnom, agresivnom i tehnološki neprirodnom. Kritičari su tvrdili da pojačavanje zvuka narušava glazbenu vještinu i briše granicu između glazbe i buke. Tehnologija je, prema tim argumentima, kvarila umjetnost i omogućavala neukima da stvaraju ono što prije nisu mogli. Drugim riječima, alat je proglašen problemom.
Slični obrasci vidljivi su i ranije, primjerice u reakcijama na jazz između dva svjetska rata. Jazz je u Europi i SAD-u često opisivan kao primitivan, animalan i opasan po zapadnu civilizaciju. Nova glazba, novi ritmovi, nova publika i nova tehnologija snimanja ponovno su izazvali strah da se kultura otima iz ruku onih koji su je do tada kontrolirali.
U svim tim slučajevima ponavlja se isti obrazac. Novi oblik izražavanja ili novi tehnološki alat doživljava se kao prijetnja jer mijenja tko može stvarati, kako i koliko brzo. Otpor se rijetko temelji isključivo na estetskim ili etičkim pitanjima, a puno češće na strahu od gubitka društvene i kulturne hijerarhije.
U tom smislu, današnje protivljenje umjetnoj inteligenciji zvuči zapanjujuće poznato. Kritike da AI dehumanizira umjetnost, da omogućava ‘prečace’ i da potkopava ideju autentične kreativnosti gotovo su preslika argumenata koji su se nekad koristili protiv električne gitare ili rock glazbe općenito. Kao što je Marshall pojačalo ‘varalo’ slušatelja, tako danas algoritam ‘vara’ autora.
Povijest, međutim, pokazuje da rock and roll nije uništio glazbu, električna gitara nije dokrajčila muzikalnost, a jazz nije srušio zapadnu civilizaciju. Umjesto toga, svi su ti oblici proširili granice izražavanja i promijenili način na koji se kultura proizvodi i konzumira. Umjetna inteligencija danas stoji na vrlo sličnoj točki: ne kao kraj kreativnosti, nego kao alat koji mijenja pravila igre.
Otpor prema toj promjeni, sudeći po povijesnim primjerima, govori manje o samoj tehnologiji, a puno više o trajnom ljudskom strahu od gubitka kontrole nad vlastitom kulturom.
I još nešto, maršal možda jest crk’o, ali zvuk koji proizvode te njegove lampe neće nikada. Neće nikada.
