Šibenski bend The Fogsellers već godinama kasnom svirkom u prosincu najavljuje kraj klupske godine u Azimutu i kalendarske tristošezdesetipetnice u našoj vremenskoj zoni, pa će tako biti i ove godine na datum 27. prosinca, ali to nije sve jer bend ima koncert i sutradan u Refula na Murteru.
‘Šta ćemo svirati?’, pita Mirko (Fikcio Monger, frontmen benda), više onako iz štosa, nego zato što nije dobro čuo pitanje.
– Stare stvari u novim aranžmanima jer zvuče odlično nakon što su dolaskom Zorana (Zorić, gitarist op.a) uoči našeg koncerta s francuskim dvojcem AIR na ljeto, pokrpane neke zvučne rupe koje su nas živcirale. S tim zakrpama, koje Josip (Palinić, bubnjar) i ja nismo bili u stanju proizvesti prije njega, sve je sjelo na svoje i baš smo u nekom kreativnom zanosu, svi jako zadovoljni materijalima i pozivamo sve da nas dođu čuti i zabave se s nama na kraju ove godine – govori nam na jutarnjoj kavi multiinstrumentalist Mirko Rak.

Intervju se odvija sa stalnim prekidima jer mu za stolom prilaze sve kvartovske bitange i zajebanti, nudeći pokvarene viceve i šporke, nepristojne i politički nekorektne šale. Onim rijetkima, za koje smatra da ‘imaju uho’, prepričava po sedamstoti put kako je ‘spasio zvuk u Tunelu’.
Htjeli smo prikazati taj neki svoj ‘organski momenat’ i to ćemo publici odsvirati na oba ova koncerta, konačno nastavlja u ozbiljnom tonu.
– Ideja je da ljudi čuju sve ono naše organsko, a da elektronika bude samo tehničko pomagalo jer ona tu i jest samo zato što nam je tehnologija iznjedrila to pomagalo koje radi na struju. Čut ćete Josipove konge i bit će masu ritmičko, bazirano na plesnim ritmovima koji potiču na geganje i mrdanje tjelesima. Bit će to lijepe zabave – najavljuje.
S bendom je, znamo pouzdano, već mjesecima zadovoljan. Pregršt je sočnih priča s proba i anegdota s proba i oko proba na tu temu bilo ove godine. A Fikcio Monger?
– A čuj, ta tema je malo zafrkana, ide kao vlak na dvije šine, samo što ovdje ne ide pravocrtno. Iako se istinski trudim voziti bend i Fikcio Mongera, kao poseban projekt, na način kako voze japanski vlakovi, to je ipak nemoguće kvalitetno izvesti na obje šine odjednom. Pa se uhvatim jednoga, smanjim ritam na ovom drugom flooru, a na njemu je sada u centru zbivanja bend – iskren je šibenski glazbenik.
Fikcio Monger krenuo je sa singlovima ‘Shine over your darkness’, ‘Meisie’, ‘The path of the imperfect’, ‘Mad hatter’ i drugima svojedobno najavljivati album, bez nekog posebnog presinga i datuma kada bi te pjesme u nekom konkretnom, zaokruženom obličju, trebale biti izdane, a onda se u nekom trenutku prešaltao na bend, pustivši šjor Mongera da se malo odmori od njega.
– Fikcio je i dalje tu, naravno. Mislim da će se u novoj godini malo više – govorim o live izvedbi, ne o studiju – bazirati na improvizaciji jer ću na nastupima češće vaditi bas gitaru, koristiti udaraljke, kako one klasične tako i kontaktni mikrofon kao dodatnu perkusiju na kojoj proizvodim vlastite ritmove. Materijala je dosta, dio toga sam već i snimio, ali bit će drukčije jer sam se malo ‘štufa’ od staroga zvuka i sad mi je u glavi nešto drugo, drukčije. Osjećam da je vrijeme za nešto novo, nešto iduće, a uostalom, u tome i jest bit glazbe, istraživati, stalno ići dalje i stremiti nekim novim kombinacijama zvukova i ritma – objašnjava.

Priznaje da ‘se još traži’ stilski i da mu je to bila najveća prepreka i glavni razlog zastoja u stvaranju albuma. Po putu je, veli, izgubio ideju onoga što albumom želi prezentirati jer mu je dosadio stari ‘film’ i u njemu je počela rasti čežnja za promjenama, potreba da napravi nešto posve drukčije.
– Tako da sada tragam za tim. I nemoj misliti da je to nešto loše jer stvarno uživam u tim svojim traganjima, totalno otvoren pred onim što dolazi i uzbuđen zbog mistike procesa istraživanja jer tko zna na što ću po putu naletjeti i što će mi doći. Moram priznati da mi je vidike masu proširila suradnja s plesačima jer mi je to otkrilo posve novu dimenziju razumijevanja zvuka i ritma. Zahvaljujući suradnji s našom plesnom umjetnicom i DJ-icom Vesnom Grandeš (VSNA) i njezinom Streetformom, vidio sam iz prve ruke što je ljudima u tom glazbenom smislu okidač za pokrete tijelima i kako muzika utječe na njih, na njihova geganja i mrdanja, na kakve pokrete ih potiče i kako se radi muzike izražavaju u tom nekom fizičkom smislu. Shvatio sam da ples mogu čitati kao ‘aranžman za bubanj’, otprilike kao da je pokret kukom ‘kick’, laktovi i koljena ‘snare’, a ispruženi dlanovi i prsti ‘hatovi’ – pojasnio je svoju novu filozofiju za plesne podije naš sugovornik.
S rom perspektivom publika će moći sagledati njegovu muziku već za koji mjesec, na idućem Sono Koloro izdanju, o čemu ćemo više pisati kada dođe vrijeme.
A sada ćemo prestati pisati iako Peki, između dvije runde pića u lokalu, najavljuje da bi bilo najbolje da on počne pisati kolumne jer bi to bilo najčitanije ikada. A ne ne bi!
