Povodom stotog rođendana Davida Attenborougha (8. svibnja), sve je jasnije da njegov najveći doprinos nije bio samo prikazivanje prirode milijunima gledatelja, nego promjena načina na koji društvo razumije ekološku krizu i vlastiti odnos prema planeti.
David Attenborough promijenio je način na koji ljudi doživljavaju prirodu. Njegovi dokumentarci desetljećima su desecima milijuna gledatelja približavali životinjski svijet kao prostor čuda i ljepote, ali su postupno postali i jedan od najvažnijih globalnih medijskih jezika klimatske i ekološke krize. Attenborough je pritom i prekrasan primjer toga kako mediji mogu oblikovati društvo, zbog čega je dobio i nadimak “najutjecajnijeg medijskog ekologa“. Njegove emisije osvijetlile su put televizijskom dokumentarizmu koji, po nekima, doista može promijeniti ponašanje društva. Istovremeno, drugi ga optužuju da je pretvorio ekološku katastrofu u spektakl, ignorirajući sistemske aspekte uzroka problema.
Nećemo se baviti “dječakom koji je skupljao fosile” i odrastao u prirodi, a zatim postao najpoznatiji televizijski prirodoslovac na svijetu, kao ni njegovom povlaštenom društvenom pozicijom koja mu je omogućila da od “skupljanja kamenja” stvori karijeru. Važnije pitanje je kako je iskoristio svoju povoljnu strukturnu poziciju da provede život čineći dobro za svijet.
Tijekom više od sedam desetljeća rada Attenborough je sudjelovao u promišljanju prirode u modernom tehnološkom društvu. Za generacije gledatelja njegovi su dokumentarci bili prvi susret s koraljnim grebenima, dubokim oceanom, tropskim šumama, migracijama ptica ili ponašanjem životinja koje većina ljudi nikada neće vidjeti uživo. Njegov utjecaj pritom nije bio samo estetski ili edukativan. Posljednjih desetljeća prerastao je u nešto politički i društveno mnogo značajnije: oblikovanje globalne ekološke svijesti.
Attenborough pritom nije znanstvenik koji je otkrio klimatske promjene niti aktivist koji organizira pokrete otpora. Njegova je uloga drugačija. On je prije svega prevoditelj znanosti. Većina ljudi nikada neće čitati znanstvene radove o degradaciji oceana, izumiranju vrsta ili klimatskim promjenama. No, milijuni će gledati prizore izbjeljivanja koralja, topljenja leda ili životinja zapetljanih u plastiku ako su prikazani kroz dokumentarni narativ kojega mogu emotivno razumjeti.
Upravo je ta sposobnost prevođenja znanstvenih činjenica u masovno razumljiv jezik možda je Attenboroughov najveći doprinos. Ekološka kriza desetljećima je postojala kao skup podataka, modela i upozorenja znanstvene zajednice, ali bez snažnog kulturnog prijevoda teško je mogla postati dio šire javne svijesti. Attenboroughovi dokumentarci pomogli su prirodu premjestiti iz kategorije egzotične pozadine u kategoriju političkog i civilizacijskog pitanja.
To se posebno vidi u posljednjih petnaestak godina njegova rada. Rani BBC-jevi serijali poput “Life on Earth” ili “Živi planet” uglavnom su bili fokusirani na fascinaciju biološkom raznolikošću i ponašanjem životinja. Priroda je prikazivana kao golemi, gotovo bezvremenski sustav koji postoji izvan ljudske povijesti. Čovjek je često bio odsutan ili tek rubno prisutan.
Kasniji radovi postaju znatno drukčiji. Klimatske promjene, uništavanje oceana, industrijski ribolov, krčenje šuma, plastika i šesto masovno izumiranje vrsta postupno dolaze u središte priče. Serijali poput “Plavi planet II“, “Naš planet” i “Život na našem planetu” više nisu samo dokumenti o prirodi, nego otvorena upozorenja o destabilizaciji planetarnog sustava.
Možda najpoznatiji primjer stvarnog društvenog učinka Attenboroughova rada jest takozvani “Blue Planet effect“. Nakon emitiranja serijala “Plavi planet II” u Ujedinjenom Kraljevstvu naglo raste javni interes za problem plastike u oceanima. Britanski mediji, znanstvenici i političari počinju govoriti upravo o “efektu Plavog planeta”, odnosno o utjecaju dokumentarne serije na ponašanje građana i kompanija.
U godinama nakon emitiranja brojni britanski supermarketi počinju smanjivati jednokratnu plastiku, a istovremeno raste politički pritisak za zabranu određenih plastičnih proizvoda, dok tema morskog otpada postaje dio političkog mainstreama. Iako je teško precizno izmjeriti koliki dio tog procesa proizlazi izravno iz jedne serije, riječ je o rijetkom primjeru u kojem dokumentarni program proizvede mjerljivi kulturni i regulatorni efekt.
Rad Davida Attenborougha otkriva i zanimljivo pitanje o samoj funkciji medija. U eri algoritama, kratke pažnje i infotainmenta njegovi dokumentarci predstavljaju gotovo suprotan model: spor, vizualno zahtjevan i znanstveno temeljen pristup koji ipak uspijeva dosegnuti masovnu publiku. U tom smislu Attenboroughov rad često se promatra i kao argument za važnost javnih medijskih servisa poput BBC-ja, koji mogu financirati dugoročne projekte bez neposrednog tržišnog pritiska.
No Attenboroughov rad nije bez kritika, a upravo one čine priču zanimljivijom od standardne biografske hagiografije. Naime, dio ekoloških teoretičara i medijskih kritičara godinama upozorava da tradicionalni prirodoslovni dokumentarizam često depolitizira ekološku krizu. Priroda se prikazuje kao odvojeni prostor divljine, dok uzroci uništenja poput industrijske proizvodnje, fosilne ekonomije, kolonijalne povijesti i sl… ostaju u pozadini ili potpuno izostaju. Drugim riječima, gledatelj u njegovim serijama vidi posljedice, ali ne i sustav koji ih proizvodi.
U Attenboroughovim dokumentarcima priroda se često prikazuje kao spektakl ljepote i čuda, dok su politički i ekonomski uzroci ekološke destrukcije nevidljivi. Neki autori smatraju da takav pristup proizvodi pasivnu fascinaciju: gledatelj se divi prirodi, ali ne razvija nužno političko razumijevanje ekološke krize.
Čini se da je dokumentarist čuo kritike jer posljednjih godina i sam postaje mnogo izravniji u imenovanju problema. Njegovi noviji nastupi i filmovi otvoreno govore o klimatskim promjenama, prekomjernoj eksploataciji resursa i riziku kolapsa ekosustava. Time se promijenio i ton njegova rada: od optimistične prirodoslovne fascinacije prema gotovo elegičnom upozorenju. U tom prijelazu vidi se i šira promjena epohe. Dokumentarci o prirodi tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća uglavnom su bili priče o otkrivanju svijeta. Danas sve više postaju priče o njegovu nestajanju.
Možda upravo zato Attenborough ima toliko neobičnu poziciju u suvremenoj kulturi. Malo je javnih figura koje istodobno imaju toliku razinu povjerenja među znanstvenicima, medijima i širom publikom. U vremenu duboke polarizacije njegova naracija prirode i dalje uspijeva prelaziti političke i generacijske granice.
No, ostaje otvoreno pitanje koliko je takav medijski utjecaj dovoljan. Unatoč desetljećima upozorenja, stanje ekosustava i dalje se pogoršava, emisije stakleničkih plinova ostaju visoke, a brojnost brojnih vrsta nastavlja padati. To pokazuje i ograničenja dokumentarnog medija: svijest sama po sebi ne proizvodi automatski političku transformaciju.
Ipak, bez promjene percepcije teško je zamisliti bilo kakvu širu društvenu promjenu. Upravo je u tome možda Attenboroughov najvažniji doprinos. Nije spasio prirodu niti je mogao zaustaviti ekološku krizu. Ali je milijunima ljudi omogućio da prirodu počnu doživljavati kao nešto više od udaljene kulise ljudskog života, kao sustav o kojem ovisi i budućnost društva. (Zelena Hrvatska)
