Gdje su nestale kućne haube? Oda vremenu koje nije žurilo

Postoje predmeti koji su nosili cijelu jednu kulturu u sebi, iako to tada možda nije bilo očito. Frizerska hauba bila je jedan od njih.

Nije bila glamurozna. Bila je voluminozna, plastična, pomalo smiješna – ružičasta ili boja kože ili bijela s cvjetićima – i sjedila je na glavi poput svemirske kacige iz filma koji si gledao u subotu poslijepodne. A ipak, nešto u njoj je bilo sasvim posebno.

Cijeli postupak imao je svoju liturgiju. Najprije vikleri – veliki, plastični, namotani prstenom oko pramenova s preciznošću koja je zahtijevala i strpljenje i vještinu. Zatim hauba, spuštena pažljivo na glavu poput krune koja ne mari za estetiku. I onda – ništa. Samo čekanje. Topli zrak koji je polako, metodično, bez žurbe radio svoje.

U tom čekanju živio je poseban svijet. Žene su sjedale – uz kavu, uz časopis, uz radio koji je šaptao iz kuhinje – i bile su, paradoksalno, slobodne. Nitko ih nije mogao zvati na telefon jer je telefon bio u hodniku, a ustajati nije imalo smisla. Nitko nije očekivao da nešto rade jer je bilo očito da nešto rade. Uz odgovor: ‘Ne smetaj mi, na sušenju sam.’

Kućna hauba smanjivala je potrebu za tjednim posjetima frizerskom salonu. U vremenu kada je odlazak frizeru bio financijsko razmatranje, a ne tek jutarnja rutina, to je bila ozbiljna ekonomska odluka. No nije bila samo to – bila je i čin neovisnosti. Tvoja kosa, tvoja hauba, tvoja frizura. Bez potrebe da netko drugi to napravi umjesto tebe.

‘Minival’ i ‘fen’ koji su izlazili ispod haube bili su jednako dotjerani kao oni iz salona. Možda čak i dotjeraniji, jer su ih radile ruke koje su znale svaki pramen, svaki vikler, svaku preferenciju.

Moderno sušilo za kosu brže je, praktičnije, ne zauzima pola polica u ormaru. To je neosporno. Ali hauba je nosila nešto što sušilo nema – prinudu na mirovanje. Na to da sjedneš, da čekaš, da ne radiš ništa korisno osim što puštaš da se nešto dogodi samo od sebe. U današnje vrijeme kada svaka minuta mora biti iskorištena, kada čak i čekanje mora biti produktivno, ta prinuda zvuči gotovo luksuzno.

Negdje u podrumima i na tavanima još stoje te ružičaste kupole, zaprašene i malo zaboravljene. Kolekcionari ih traže. Poneki ih se sjete s osmijehom. I možda je u tom osmijehu sadržano sve — sjećanje na neko jutro, na nečiji miris kave, na časopis s recenzijom filma koji nikad nisi pogledao, na topli zrak koji nije žurio nikamo.

Ni ti tada nisi.