Za pokojnicima su nekad ostajale fotografije, pokoje pismo i uspomene članova obitelji, a danas iza svake umrle osobe ostaju godine elektroničke pošte, tisuće poruka, objave na društvenim mrežama, videozapisi, fotografije i snimke glasa. S razvojem umjetne inteligencije otvorena je mogućnost stvaranja digitalnih avatara pokojnika koji mogu oponašati glas, način komunikacije i dio osobnosti preminulih osoba.
Otvara se sve više tvrtki koje nude takve usluge ožalošćenima i čini se da se posljednjih godina razvila cijela industrija digitalnog zagrobnog života koja je na zapadu djeluje kroz već izgrađene gospodarske branše ‘digital afterlife industry’ i ‘death tech industry’.
HereAfter AI, StoryFile, Eternos, Project December i Barbeaua samo se neke od platformi za snimanje životnih priča i razgovor s virtualnom verzijom osobe nakon njezine smrti, odnosno servisa za digitalno nasljeđe pokojnika. Riječ je o platformama koje koriste fotografije, videozapise, glasovne snimke i tekstualnu komunikaciju kako bi stvorile virtualne verzije osoba sposobne za interakciju s članovima obitelji i prijateljima nakon njihove smrti. U zadnje tri godine objavljen je niz znanstvenih radova u kojima se koriste pojmovi poput ‘AI Afterlife’, ‘Digital Ghosts’, ‘Digital Afterlife Industry’ i ‘AI-generated agents as digital legacy’, što znači da ta tema više nije futuristička spekulacija nego predmet ozbiljnih akademskih istraživanja.
Dok jedni u tome vide novu pomoć, svojevrsnu terapiju u procesu žalovanja, drugi upozoravaju na ozbiljna etička, psihološka i pravna pitanja o privatnosti, nasljeđivanju podataka i granicama ljudske prisutnosti nakon smrti.
Tehnologija je dovoljno napredovala da korisnici mogu voditi razgovore s digitalnim verzijama roditelja, partnera ili prijatelja. U nekim slučajevima avatari mogu govoriti glasom pokojnika, odgovarati na pitanja ili čak stvarati nove rečenice u stilu osobe na kojoj su trenirani.
Iako takvi sustavi često izazivaju nelagodu, oni više nisu eksperimentalna tehnologija jer koristi ih sve više ljudi, kao način očuvanja uspomena ili pokušaj suočavanja s gubitkom.
Tržište digitalnog zagrobnog života danas obuhvaća sve, od aplikacija koje stoje nekoliko dolara (od 3,99) mjesečno do profesionalnih AI avatara čija izrada može koštati više tisuća ili čak desetke tisuća američkih dolara. Dok osnovni servisi omogućuju snimanje životnih priča i glasovnih uspomena za manje od deset dolara mjesečno, napredni sustavi koriste stotine video odgovora, profesionalno snimanje i umjetnu inteligenciju kako bi stvorili interaktivne digitalne verzije korisnika.
Znanstveni časopis Nature nedavno je objavio priču o Kanađanki koja je izradila AI verziju svojeg pokojnog oca. Godinama nakon njegove smrti željela je ponovno otvoriti teme o kojima nikada nisu razgovarali za njegova života. Opisujući iskustvo, priznala je da se tijekom razgovora s umjetnom inteligencijom uhvatila kako emocionalno reagira na odgovore sustava, iako je cijelo vrijeme znala da razgovara sa softverom.
Što uopće predstavlja jedan takav avatar? Je li to programski kod, napredni chatbot ili ‘nešto’ što postoji između uspomene i prisutnosti?
Za razliku od fotografije ili stare videokazete, digitalni avatar nije pasivan zapis prošlosti nego je neka vrsta entiteta koji odgovara na pitanja, može nastaviti razgovor i stvoriti dojam da je kao ‘živuća’ osoba još uvijek prisutna.
Psiholozi zasad nemaju jedinstven stav o tome pomažu li takvi sustavi ljudima ili im odmažu. Neka istraživanja sugeriraju da digitalni avatari mogu pružiti osjećaj utjehe i pomoći pojedincima da lakše prođu kroz proces žalovanja, dok neki drugi znanstveni radovi upozoravaju kako bi dugotrajna interakcija s AI verzijom pokojnika mogla otežati prihvaćanje gubitka i produžiti emocionalnu vezanost za osobu koje više nema.
Scientific American navodi da je istraživanja na tom području još uvijek relativno malo te da znanstvena zajednica nema dovoljno podataka za donošenje konačnih zaključaka. Upravo zbog toga pojedini autori upozoravaju na oprez pri korištenje takvih sustava, osobito kod osoba koje prolaze kroz težak proces žalovanja.
Naravno, rasprava se ne vodi samo među psiholozima jer taj trend postaje širi društveni fenomen čime zadire u različite segmente društva. Posebno je zanimljiv pravni aspekt koji se nameće kroz pitanja privatnosti i digitalnog nasljeđa. Čiji je avatar pokojnika? Tko ima pravo na ‘digitalnu dušu’ pokojnika?.
Dok se tradicionalne ostavinske rasprave uglavnom odnose na nekretnine, novac ili druge oblike imovine, sve više stručnjaka upozorava da će buduće generacije morati odlučivati i o sudbini digitalnih tragova pokojnika.
Tko ima pravo pristupiti privatnim porukama preminule osobe i tko upravlja njezinim računima na društvenim mrežama? Može li obitelj koristiti glas pokojnika za stvaranje AI avatara, smije li to? Može li netko trenirati umjetnu inteligenciju na tekstovima, fotografijama i videozapisima osobe koja za života nikada nije dala pristanak za takvu uporabu?
Na mnoga od tih pitanja zakonodavstvo još nema jasan odgovor.
Posebno osjetljivo područje predstavljaju javne osobe. Posljednjih godina svijet je svjedočio brojnim pokušajima digitalne rekonstrukcije preminulih glazbenika, glumaca i povijesnih ličnosti. Razvoj generativne umjetne inteligencije dodatno je ubrzao takve procese pa danas više nije teško stvoriti video ili audio zapis osobe koja zapravo nije ništa rekla niti snimila. Što s poznatim i povijesnim ličnostima, recimo avatarima Josipa Broza Tita ili Ante Pavelića?
Zbog toga dio stručnjaka upozorava da bi u budućnosti moglo doći do svojevrsne komercijalizacije smrti. Tvrtke bi mogle nuditi digitalne verzije pokojnika kao pretplatničku uslugu, dok bi obitelji morale odlučivati žele li održavati takve virtualne identitete godinama ili desetljećima nakon smrti svojih najbližih.
Od najranijih civilizacija ljudi pokušavaju ostaviti trag nakon smrti. Gradili su spomenike, pisali knjige, stvarali umjetnička djela i osnivali institucije koje će ih nadživjeti. Želja da neki dio čovjeka ostane prisutan nakon njegova odlaska stara je koliko i sama civilizacija, a nove tehnologije i umjetna inteligencija sada su toj priči dale novi oblik.
Po prvi put u povijesti iza čovjeka ne ostaju samo uspomene i dokumenti, nego i masu podataka iz kojih se može stvoriti digitalna simulacija njegove prisutnosti. Neki za života gomilaju takvu građu u nadi da će u budućnosti možda tako moći oživjeti.
Hoće li takve tehnologije jednog dana postati uobičajeni dio života ili će društvo povući granicu između sjećanja i simulacije, zasad nitko ne može sa sigurnošću reći, ali čini se da bi prva generacija koja je odrasla uz internet mogla postati i prva generacija koja nakon smrti neće potpuno nestati. Barem digitalno.
