Grad Šibenik i uprava Bikarca zagovaraju izgradnju energane vodeći se logikom da je smeće sirovina s tržišnom vrijednošću i ako već treba provoditi skupi postupak prikupljanja i razdvajanja otpada, bilo bi ludo ne dovršiti proces gospodarenja izgradnjom pogona koji od smeća radi profit.
Sa gotovo pola tone proizvedenog otpada po glavi stanovnika Hrvatska se 2024. godine približila europskom prosjeku (517 kilograma), ali po kvaliteti zbrinjavanja otpada i dalje kaskamo za većinom država Europske unije jer u nas najveći dio smeća završava na odlagalištima, proizlazi iz najnovijeg europskog izvješća o stanju otpada.
Prema podacima Eurostata, problem nije samo količina smeća, nego činjenica da sustav gospodarenja otpadom u Hrvatskoj još uvijek nije ni blizu dovršen i mada po pitanju recikliranja i odvajanja otpada čak i napredujemo, prosjek nam ruše odlagališta. Prema Eurostatu, u EU je 2024. proizvedeno prosječno 517 kilograma komunalnog otpada po stanovniku, a 48,1 posto tog otpada bilo je reciklirano. U Hrvatskoj je prema nacionalnom izvješću za 2024. godinu nagomilano 1.878.802 tona komunalnog otpada, odnosno 486 kilograma po stanovniku, što je ispod prosjeka EU, ali je i dalje 51 posto komunalnog otpada završilo na odlagalištima.
To znači da Hrvatskoj danas nije primarni problem što proizvodi tako puno otpada, nego to što se golemi dio tog otpada i dalje odlaže umjesto da se pametnim zbrinjavanjem obradi i učini korisnim. Službeni hrvatski podaci za 2024. pokazuju da je stopa recikliranja komunalnog otpada bila 36,7 posto, ukupna uporaba 38 posto, a odvojeno prikupljanje 49 posto. Drugim riječima, sustav se popravlja, ali je još dosta daleko od europskog prosjeka i ciljeva koje je postavila EU.
Najveći problem je odlaganje biootpada. Hrvatski zakon dopušta da se na odlagališta godišnje odloži najviše 264.661 tona biorazgradivog komunalnog otpada, a u 2024. ga je odloženo 502.752 tone. Dakle, cilj nije ispunjen ni približno. Istovremeno, Hrvatska je jedina država Europske unije koja nema niti jednu energanu, kao pogon za preradu otpada u električnu energiju čime smeće generira profit, umjesto da ga se na ‘old school’ način zbrinjava po odlagalištima da bude skupa hrana za galebove.
‘Mi smo još na linearnom gospodarenju otpadom i dok ne razvijemo potrebnu infrastrukturu za obradu biootpada, sortirnice i energane na otpad, bit ćemo ovisni o odlaganju otpada. S obzirom da smo mi još uvijek jedina država u Europskoj uniji koja nema niti jednu jedinu energanu na otpad, nažalost, ovisimo o odlagalištima, a otpada je sve više i više i to mora negdje završiti’, upozorava Josip Pavlović iz udruge ‘Ekologija grada’.
Hrvatskoj nedostaje infrastruktura za obradu otpada kao i gospodarstvo koje je sposobno u potpunosti ga reciklirati i tako pretvoriti u sirovinu iz koje može nastati novi proizvod. U nedostatku toga ono završava na odlagalištima i to, sve češće, na ilegalnim odlagalištima. Infrastrukturu nemamo jer imamo hrvatsku birokraciju i državni aparat koji od ulaska u EU nije bio sposoban uspostaviti temeljni okvir sustava, temeljnu hijerarhiju otpada sa sustavima prikupljanja, odvajanja, obrade i finalnog zbrinjavanja.
A kamoli educirati građane o recikliranju i zbrinjavanju otpada, o tome što su i kako funkcioniraju energane na otpad.
Jedna takva energana za otpad, prema svemu sudeći prva u Hrvatskoj, mogla bi se graditi na šibenskom području u sastavu regionalnog Centra za gospodarenje otpadom Bikarac čija uprava, predvođena direktorom Robertom Podrugom i s podrškom šibenske gradske uprave, već neko vrijeme nastoji pridobiti javnost za ‘tu stvar’.
Hrvatska se obvezala da će do 2030. godine dosegnuti 60 posto pripreme otpada za ponovnu uporabu i recikliranje komunalnog otpada i da će do 2035. godine smanjiti udio komunalnog otpada na odlagalištima na 10 posto, što je realno koliko i sutrašnji let Artemisa II na Mars.
Posebno ako ne ubrzamo proceduru i ne osiguramo infrastrukturne temelje za uspostavu modernog sustava zbrinjavanja otpada što podrazumijeva i energane u kojima naprednija društva generiraju iz smeća profit. No, energane ne padaju s Marsa. U uređenim državama one ne nastaju kao alternativa lošem sustavu prikupljanja otpada nego se grade nakon što se udio otpada koji završava na odlagalištima značajno smanji, isčitava se iz zadnjeg izvješća Eurostata.
Grad Šibenik i uprava Bikarca zagovaraju izgradnju energane vodeći se logikom da je smeće sirovina s očitom tržišnom vrijednošću i ako već treba provoditi skupi postupak prikupljanja i razdvajanja otpada, bilo bi ludo ne dovršiti kružni proces gospodarenja izgradnjom modernog pogona u kojem će se smeće kao ‘problem’ pretvarati u električnu energiju i vrijednost.
Prvi čovjek Bikarca Robert Podrug izjavio je ovih dana za medije da su preliminarni rezultati studije izvodljivosti s financijskom analizom pokazali da bi takav projekt na šibenskom području bio vrlo isplativ jer bi postrojenje proizvodilo energiju, dok bi troškovi obrade otpada bili znatno niži od trenutnih cijena zbrinjavanja na drugim lokacijama. Ukratko, postojanjem šibenske energane smanjila bi se količina smeća na odlagalištima i trošak gospodarenja otpadom općenito.
Država podupire projekt i financira izradu projektne dokumentacije, želeći ubrzati proces i ispuniti obveze koje kao članica ima prema Europskoj uniji, a lokalne vlasti obećavaju da ništa neće raditi bez podrške skeptičnih građana. Opozicija je oprezna jer je put prema paklu često popločan dobrim namjerama, posebno kad je za upravljačem HDZ. Ovdje očito nije sporno da energane postoje i da odlično rade ono za što su izgrađene, već je sporno možemo li imati povjerenja u sustav u smislu održavanja najviši standarda po pitanju zaštite okoliša i očuvanju javnoga zdravlja.
Istovremeno, svakome treba biti jasno da odlagališta više nisu opcija. Pitanje je samo hoćemo li zakopati Hrvatsku smećem, skupo ga izvoziti pametnijim državama koje otpad pretvaraju u električnu energiju ili ćemo konačno preuzeti odgovornost za sebe, svoju zemlju i društvo.
