Od Sokrata do Matrixa: Kako se kroz povijest razvijala ideja da živimo u lažnoj stvarnosti

Ideja da stvarnost nije onakva kakvom je doživljavamo već da živimo u svojevrsnom ‘Matrixu’ gdje postoje sile ili sustavi koji koriste ljudsku percepciju i emocije, prisutna je tisućama godina u filozofiji, religiji i kulturi. Suvremene verzije te teorije često govore o entitetima koji se hrane ljudskom energijom i mada znanstvenih dokaza za to nema, kroz povijest se može pratiti kontinuitet sličnih motiva, od antičke filozofije do moderne tehnologije i digitalnih platformi.

U staroj Grčkoj su Sokrat, kasnije i Platon, postavili temelje ideje da ljudi ne vide stvarnost kakva ona jest. U Platonovoj špilji ljudi su tako prikazani kao zatočenici koji gledaju sjene i vjeruju da su one stvarnost, što je antička filozofska ideja iluzije percepcije.

U mezopotamskim civilizacijama, osobito kroz mitove o Anunnakijima, pojavljuje se drugačiji motiv. Ljudi su, prema tim tekstovima, stvoreni kako bi služili bogovima koji su ovisili o njihovim prinosima, što predstavlja ranu verziju ideje da ljudska aktivnost proizvodi nešto što viša bića trebaju, da ljudi proizvode energiju koju oni trebaju.

Slični obrasci pojavljuju se i u kasnijim ezoterijskim i duhovnim interpretacijama. Carlos Castaneda u svojim knjigama opisuje takozvane ‘predatore’, entitete koji se, prema njegovom narativu, hrane ljudskom sviješću i emocijama. Iako su takve tvrdnje popularne u alternativnim krugovima, nisu potvrđene znanstvenim metodama i smatraju se dijelom književno-duhovne interpretacije.

Postoji predatorska sila koja je zavladala ljudima. Uzela je kontrolu nad našim životima i dala nam svoj um. Taj um nas drži u strahu, sumnji i opsesijama, jer se hrani energijom koju stvaraju naše emocije, piše Castaneda u ‘Aktivnoj strani beskraja’. Ti predatori uzgajaju ljude poput farme, jer im je potrebna energija naše svijesti.

‘Ljudski um koji smatramo svojim zapravo nije naš. To je instalacija koja dolazi izvana i stalno nas drži u istim obrascima straha, brige i samovažnosti’, objašnjava kroz lik Don Juana. Kroz te negativne, niskovibrirajuće emocije, predatori održavaju kontrolu jer se hrane intenzitetom naših emocionalnih reakcija.

U Magičnim pokretima, kada govori o predatorima koje inače opisuje kao tamne, leteće, sjenovite forme, Castaneda navodi da ljudska bića gube ogromne količine energije kroz svoje emocionalne navike. Ta energija nije izgubljena bez razloga već preusmjerava’, navodi u kontekstu energetskih praksi.

‘Naša percepcija nije slobodna. Ona je oblikovana silama koje nas navode da svijet vidimo na točno određeni način’, napisao je u Orlovu daru.

Sličnu ideju razvija i Robert Monroe kroz koncept ‘loosha’, energije koju, prema njegovim tvrdnjama, proizvode živa bića, posebno kroz intenzivne emocije. ‘Loosh’ je kao koncept prihvatio i kontroverzni pisac David Icke.

‘U jednom trenutku postalo mi je jasno da postoji oblik energije koji nastaje iz živih bića. Tu energiju nazvao sam loosh. Najviše se proizvodi kroz intenzivna iskustva, posebno kroz emocije’, opisuje Monroe u knjizi Far Journeys.

Loosh se može stvarati na različitim razinama, ali najčišći i najintenzivniji oblik nastaje kroz patnju, strah i emocionalne ekstreme. Upravo takva energija ima najveću vrijednost, navodi u kontekstu svojih iskustava.

‘U toj interpretaciji, ljudska bića funkcioniraju poput generatora. Kroz životne situacije proizvode loosh, koji se potom prikuplja i koristi na razinama izvan naše svakodnevne percepcije. Razvoj čovječanstva može se promatrati kao proces povećanja proizvodnje loosha, kroz složenije emocije i dublja iskustva’, opisao je Monroe na temelju vlastitih vantjelesnih iskustava.

U suvremenoj popularnoj kulturi ta se ideja najjasnije pojavljuje u filmu The Matrix, gdje ljudi služe kao izvor energije u simuliranoj stvarnosti. Film je popularizirao koncept da je realnost konstrukcija, a čovjek nesvjesni dio sustava koji ga koristi. Film je tako sinteza različitih starih ideja uklopljenih u tehnološki jezik i moderno doba, ne samo kao SF rad već i kao model koji objedinjuje iluziju stvarnosti, kontrolu percepcije i iskorištavanje čovjeka kao resursa.

U Matrixu ljudi žive u simuliranoj stvarnosti, dok su njihova tijela u stvarnom svijetu priključena na sustav koji koristi njihovu biološku energiju, hrani se njima. Ključna ideja nije samo da je sve ovo ‘simulacija’, nego i da je naša percepcija potpuno lažna, a tijelo imaju posve drukčiju ulogu unutar sustava od one koju smatramo realnom. Kao da živimo u modernoj Platonovoj pećini kao stado koje je nečija hrana.

‘Matrix je sustav kontrole. Ljudi su rođeni u njemu i cijeli život provedu u iluziji, dok njihova tijela služe kao izvor energije’, objašnjava lik Morpheusa u filmu i kaže Neu: ‘Ono što znaš da ne možeš objasniti, ali ti to osjećaš, osjećao si cijeli svoj život, da nešto nije u redu sa svijetom. Ne znaš što je to, ali tamo je, kao prljav um koji te ljuti’.

U filmu je materijaliziran duhovni koncept Castanede i Monroa. Ljudi su uzgajani, njihova tijela proizvode energiju, a sustav ih koristi kao skladište energije, kao baterije. Poanta je da sustav ne treba stalnu fizičku prisilu već je dovoljno kontrolirati percepciju mase koja održava sustav funkcionalnim samim time što vjeruje da je iluzija stvarna. Matrix je bio iznimno uspješan jer je stari narativ približio modernoj psihologiji, ali i medijima kroz koncept kontrole narativa, kontrole informacija i kontrole interpretacije stvarnosti.

Emocije su pritom stabilizator sustava jer održavaju identitet unutar simulacije, vežu ljude za iluziju i stvaraju otpor prema buđenju. Emocije drže čovjeka ‘unutra’, bile energija eksploatirana kao ‘hrana’ ili mehanizam kontrole. Kad se Neo pobuni on ne pobjeđuje snagom nego razumijevanjem prirode Matrixa, promjenom percepcije. Kada otkrije u iluziji kod i dešifrira ga, Neo isfurava jednostavnu i čistu filozofsku ideju da sloboda dolazi iz spoznaje, a ne iz fizičke borbe što je Sokratov i Platonov teritorij, odnosno trenutak kada se krug zatvara i priča vraća na početne postavke. U odnosu na Castanedu i Monroa, Matrix zadržava strukturu postojanja skrivenog sustava, čovjeka koji toga nije svjestan i percepcije kao ključa kontrole.

Znanost se, dakako, zadnjih desetljeća nije bavila entitetima koji se hrane ljudskim emocijama, ali je značajno napredovala u razumijevanju percepcije i emocija. Neuroznanost pokazuje da mozak aktivno konstruira stvarnost kroz procese predviđanja i interpretacije, što znači da ono što doživljavamo nije izravna preslika vanjskog svijeta.

Istovremeno, istraživanja u području psihologije i medija pokazuju da se ljudske emocije mogu sustavno poticati i koristiti. Digitalne platforme poput Mete i Googlea razvile su modele poslovanja koji se temelje na privlačenju i zadržavanju pažnje korisnika. Emocionalno intenzivan sadržaj, poput straha ili konflikta, pokazao se posebno učinkovitim u povećanju angažmana.

U tom smislu, iako ne postoje dokazi o ‘energetskim entitetima’, može se govoriti o stvarnoj eksploataciji ljudske pažnje i emocija unutar ekonomskih i medijskih sustava. Emocije postaju resurs, ali u društvenom i tehnološkom, a ne metafizičkom kontekstu.

Kroz povijest se tako ponavlja isti obrazac: ideja da je percepcija ograničena, da stvarnost može biti drugačija nego što se čini i da postoje strukture koje utječu na ljudsko iskustvo. Razlika je u tome što suvremena znanost te procese objašnjava bez potrebe za nevidljivim entitetima, već kroz biologiju, psihologiju i tehnologiju, sukladno svojim ograničenjima.

Poznati znanstvenik Melvin Vopson, kao znanstveni kontrapunkt Castanedi, Monroeu i Matrixu, izjavio je prije par godina da je možda pronašao dokaze da živimo u kompjuterskoj simulaciji. Njegova ideja je da je sama stvarnost u svojoj osnovi informacijska, odnosno da svemir funkcionira poput sustava za obradu podataka. Time se i vrhunska znanost približava ideji da živimo u konstruiranoj stvarnosti. On se pritom ne bavi pitanjem hranidbenog lanca i hranjenja ljudskom energijom jer ga ne zanima tko ili zašto, nego isključivo što je stvarnost na najnižoj razini. U tom smislu, njegova hipoteza da je svemir informacijski sustav može se čitati kao neutralna, fizikalna podloga na koju se nadovezuju ideje poput The Matrix, ali bez ikakvih implikacija o kontroli, eksploataciji ili entitetima jer se on time uopće ne bavi.

I na kraju, gdje smo tu mi, kako pojma nemamo tko smo, što smo i tko nas ‘jede’?

U interpretaciji koja se oslanja na ideju simulirane stvarnosti, mozak se ne promatra kao fizički entitet, već kao proces obrade informacija. Prema toj perspektivi, ono što ljudi doživljavaju kao realnost rezultat je dekodiranja informacija, slično načinu na koji računalo pretvara signal u sliku na ekranu.

Temeljna teza ove interpretacije jest da ono što nazivamo mozgom zapravo nije materijalna struktura, već složeni sustav informacija. Usporedba se često povlači s računalima, gdje elektromagnetski signal, primjerice putem Wi-Fi mreže, nosi kodirane podatke koji se tek procesiranjem pretvaraju u sadržaj vidljiv korisniku. Na isti način, tvrdi se, i ljudska percepcija funkcionira kao sustav dekodiranja. To što mi ne vidimo Wi-Fi, ne znači da cijeli internet sa svim slikama i beskonačnim dimenzijama i perspektivama nije tu. Mi naprosto nemamo dekoder da to vidimo.

U tom okviru, um se definira kao procesor informacija, a ne kao statičan organ. Razlike među ljudima objašnjavaju se razinom sposobnosti interpretacije tih informacija, odnosno ‘dekodiranja matrice’. Pojam ‘biološkog računala’ koristi se za opis ljudskog tijela koje, osim fizioloških funkcija, uključuje i psihološke i perceptivne programe.

Um je procesor informacija, a ono što doživljavamo rezultat je tog procesa, temelj je te ideje.

Poseban naglasak stavlja se na tzv. reptilski mozak, koji se opisuje kao sustav zadužen za preživljavanje. On kontinuirano skenira okolinu i pokreće reakcije povezane s fizičkom sigurnošću, ali i društvenim i emocionalnim statusom pojedinca. Biološko tijelo stalno procesira informacije i reagira na podražaje, poput hladnoće ili prijetnje. Ta teorija uvodi koncept ‘matrice’ kao sustava koji navodno nadilazi ljudsku svijest i koristi ljudsku energiju.

Kao u Matrixu, postoji sila koja koristi ljudsku energiju, a naš sustav i društvo služe kao njezina manifestacija.

Prema toj perspektivi, emocije i misli stvaraju energiju u obliku vibracija. Negativna emocionalna stanja poput straha, anksioznosti ili konflikta proizvode energiju koju takav sustav može koristiti i kojoj teži. Takve energije je gladan, a kroz globalni sustav manipuliranja si je pribavlja. Kao primjeri se spominju ratovi, ekonomske krize i društveni sukobi, koji se tumače kao mehanizmi za stvaranje takvih emocionalnih reakcija. Suprotno tome, stanja poput harmonije i stabilnosti ne uklapaju se u taj model jer ne proizvode ‘iskoristivu’ energiju.

Zato je ljudska povijest niz obrazaca kontrole i emocionalne manipulacije, s ciljem generiranja energije kroz ljudsko iskustvo. Iako takve ideje nisu dio znanstvenog konsenzusa, one su prisutne u popularnoj kulturi i alternativnim interpretacijama stvarnosti.

Kontrola se manifestira kroz vjerske manifestacije, tajna društva, sotonizam i druge ovoj stvarnosti poznate slične pojmove. Riječ je o drevnim motivima koji se stalno vraćaju u različitim oblicima, od religije, preko ezoterije, do pop-kulture. Osim već spomenutih, dodajmo još da se u ranokršćanskim i gnostičkim tekstovima pojavljuje ideja Archons koji se opisuju kao bića koja kontroliraju materijalni svijet i drže ljude u stanju neznanja, iluzije, a David Icke popularizira ideju u suvremenom kontekstu pa govori o reptilskim entitetima koji kontroliraju svijet, hrane se negativnom energijom ljudi i povezani su s globalnim sustavima moći.

Šećer na kraju je John Carpenter i film iz 1988. godine ‘They live’. Ako ne znate zašto, pogledajte ga.