Očito je da nijedan medijsko-obrazovni sistem ne može pratiti brzinu kojom se mijenja svijet i naš sustav informiranja.
1
Očito je da nijedan medijsko-obrazovni sistem ne može pratiti brzinu kojom se mijenja svijet i naš sustav informiranja.
Model provjere informacija na koji smo naučili u digitalnom i medijskom svijetu sve manje je primjenjiv na terenu jer se tehnologija mijenja toliko brzo da je više nego realno zapitati se je li medijska pismenost, kao koncept na koji smo navikli, uopće više funkcionalna? Ili je zastarjela.
Dosad je ona podrazumijevala da ćemo pri konzumiranju nekog digitalnog sadržaja stati, provjeriti izvor, pronaći potvrdu u drugim medijima i pratiti tvrdnju do izvornog konteksta, ali što da radimo sada kad nam sve više sadržaja ne dolazi više kroz klasične načine pretrage tipa Google nego kroz sustave umjetne inteligencije, zatvorene platforme i algoritamske sažetke koji skrivaju izvor informacije. Kako provjeriti što je istina kad je izvor informacije sve manje vidljiv?
Dok su stručnjaci tražili načine kako će educirati javnost o provjeri izvora na internetu, veliki jezični modeli umjetne inteligencije preuzeli su ulogu primarnog izvora informacija za milijune korisnika, a tako i cijeli sustav verifikacije koji nije bio savršen, ali godinama je bio temelj svih naših ‘surfanja’.
Jedan od najrasprostranjenijih alata za medijsku pismenost u akademskom i obrazovnom okruženju je takozvana SIFT metoda koju je razvio Mike Caulfield, istraživač na Sveučilištu Washington specijaliziran za digitalnu pismenost. SIFT je kratica za četiri koraka: Stop, Investigate the source, Find better coverage i Trace claims to their original context, a kao metoda je utemeljena na istraživanjima i prihvaćena je diljem svijeta.
Problem je u tome što je SIFT dizajniran za drugačiji informacijski ekosustav. Pretpostavlja da postoji izvor koji se može provjeriti, da je dostupna alternativna pokrivenost sadržaja kroz sustav potrage na koji smo navikli i da se tako lako može doći do originalnog konteksta sadržaja i potvrde je li istinit ili ‘fake news’. U svijetu gdje sve veći broj korisnika informacije dobiva od jezičnih modela poput ChatGPT-a, taj koncept postaje klimav jer sve češće nema izvora koji se može identificirati, nema linka do originalne objave i nema autora čiji ugled možeš provjeriti.
Pitanje medijske pismenosti pritom više nije samo pedagoško. Britanski Odbor za vanjske poslove objavio je prošlog mjeseca izvještaj pod naslovom ‘Disinformation Diplomacy’, u kojemu se navodi da pristup dezinformacijama koji uključuje cijelo društvo, a što podrazumijeva i medijsku pismenost, predstavlja ključnu komponentu nacionalne sigurnosti. Predsjednica odbora, zastupnica Dame Emily Thornberry, istaknula je da je dezinformacija postala ‘novo ratovanje’ i da su otvorene liberalne demokracije u njemu ranjive.
Britanska vlada objavila je u ožujku ove godine i akcijski plan za medijsku pismenost pod naslovom ‘A Safe, Informed Digital Nation’, koji izrađuje ministarstvo DSIT i koji predviđa trogodišnje mjere jačanja medijske pismenosti. Kritičari vladine politike smatraju da taj dokument, premda stavlja naglasak na niz korisnih akcija, ne odgovara na temeljno pitanje – kako verificirati informaciju u okruženju u kojemu nema izvora koji se može pratiti.
U dubini strukturnih promjena je činjenica da je sadržaj, koji se nekad slobodno dijelio linkovima, sada ‘skriven’ iza pretplatničkih zidova. Algoritmi društvenih mreža aktivno deprivilegiraju vanjske linkove, a zatvorene grupe sustava kao što su WhatsApp, Telegram ili primjerice Discord, stvaraju informacijske mjehure iz kojih je teško izaći. U takvom okruženju klasični novinarski standard dvostrukog izvora, koji je već bio narušen dolaskom interneta, postaje gotovo nedostižan za prosječnog korisnika.
Jasno, nema jednostavnog rješenja koje bi zamijenilo SIFT i sigurno nećemo odustati od medijske pismenosti, ali društvo mora iznaći nove načine djelovanja po tom iznimno važnom pitanju jer ako ne znaš kako mediji rade, izradit će te. Već se eksperimentira s modelima koji podrazumijevaju vještu i kritičku upotrebu jezičnih modela uz naknadno verificiranje izvora koje ti modeli nude, no to otvara nove probleme – koji model, s kakvim predrasudama ugrađenim u trening, postavljamo kao arbitra istine?
Očito je da nijedan medijsko-obrazovni sistem ne može pratiti brzinu kojom se mijenja svijet i naš sustav informiranja, ne samo zbog munjevitog tehnološkog napretka i razvoja umjetne inteligencije, već i zbog geopolitičkih izazova i promjene opće paradigme i narativa na koji smo bili navikli. U svakom slučaju, medijska pismenost uistinu je ključna komponenta nacionalne sigurnosti i društva koja to ne prihvate bit će u velikim problemima.
