Za generacije djece pjesma ‘Santa Claus Is Coming to Town’ bila je bezazlena prijetnja. Netko te gleda, netko pamti tvoje ponašanje i na kraju te nagrađuje ili kažnjava. Danas ta poruka više ne zvuči kao šala, nego kao upozorenje. Država nadzora sastavlja vlastitu listu ‘neposlušnih’. I na njoj smo svi, piše John W. Whitehead sa …
Za generacije djece pjesma ‘Santa Claus Is Coming to Town’ bila je bezazlena prijetnja. Netko te gleda, netko pamti tvoje ponašanje i na kraju te nagrađuje ili kažnjava. Danas ta poruka više ne zvuči kao šala, nego kao upozorenje.
Država nadzora sastavlja vlastitu listu ‘neposlušnih’. I na njoj smo svi, piše John W. Whitehead sa Rutherford instituta.
Dok Djeda Mraz tek sprema saonice, državni nadzorni aparat već odavno radi punom snagom. Bilježi kretanja, prati poruke, nadzire kupnje, skenira lica, registrira registarske pločice i sve te podatke ubacuje u algoritamske sustave čiji je zadatak procijeniti pripadaš li nekoj državnoj listi nadzora.
Za razliku od dječje verzije ‘zločestih i dobrih’, posljedice upisa na državnu listu mogu biti ozbiljne. Pojačan nadzor, gubitak privatnosti, ograničenja putovanja, financijski nadzor, policijski postupci ili označavanje kao potencijalne prijetnje – često bez obavijesti, objašnjenja ili mogućnosti žalbe.
Ovo nije fikcija. Niti paranoja. Ovo je suvremena država nadzora u punom pogonu.
Djed Mraz je oduvijek bio bezopasan simbol sveznajućeg promatrača. Njegov nadzor bio je imaginaran, prolazan i bez stvarnih posljedica. Državni nadzor nije ništa od toga – i nikada nije bio.
Ono što se nekad izgovaralo u šali danas je realnost. Umjesto vilenjaka, promatraju nas podatkovni brokeri, obavještajne agencije, prediktivni algoritmi i tzv. ‘fusion centri’. Umjesto popisa dobrih i loših, građani se razvrstavaju u baze podataka, procjene rizika i sigurnosne profile koji ne nestaju.
Pretpostavka nevinosti polako se briše. Svi su promatrani. Svi su ocjenjivani. Svi su potencijalni osumnjičenici.
Današnja država nadzora ne traži sumnju, sudski nalog ni opravdani razlog. Ona je sveprisutna i neizbježna. Pametni telefoni prate lokaciju. Automobili bilježe kretanje. Sustavi za čitanje registarskih pločica pamte gdje i kada vozite. Kupnje stvaraju detaljne potrošačke profile. Pametni zvučnici slušaju razgovore. Kućne kamere ne snimaju samo vaše dvorište, nego i prolaznike.
Apetit države za podacima nema granica.
U jednom od najjasnijih primjera širenja nadzora, američka Uprava za sigurnost prometa počela je dijeliti popise putnika s imigracijskom službom ICE. Time se rutinski podaci o putovanjima pretvaraju u alat za deportacije. U jednom slučaju, studentica bez kaznene evidencije uhićena je i deportirana dok je putovala kući za Dan zahvalnosti.
Podaci koji su nekoć služili sigurnosti zračnog prometa sada se koriste za provođenje represivne politike, pokazujući koliko se lako svakodnevno kretanje može pretvoriti u oružje države.
Ni božićna kupnja više nije privatna. Svaki kupljeni predmet, način plaćanja i mjesto kupnje ulaze u trajni digitalni zapis. Ti se podaci ne zadržavaju kod trgovaca, već se prodaju, spajaju i uključuju u goleme nadzorne ekosustave koji brišu granicu između korporativnog prikupljanja podataka i državnog nadzora.
Tvrtke poput Palantira specijalizirane su za spajanje financijskih podataka, aktivnosti na društvenim mrežama, lokacijskih informacija i državnih evidencija u jedinstvene profile ponašanja. Rezultat je sustav koji ne samo da prati prošlost, nego tvrdi da može predvidjeti buduće ponašanje.
Od nadzora do ‘pred-zločina’ samo je jedan korak.
Prediktivno policijsko djelovanje i procjene rizika temeljene na umjetnoj inteligenciji predstavljaju se kao alati sigurnosti. U stvarnosti, riječ je o pomaku s kažnjavanja stvarnih djela na nadzor potencijalnog ponašanja. Algoritmi, trenirani na podacima obilježenima pristranošću i nejednakošću, procjenjuju tko bi mogao počiniti kazneno djelo, tko bi mogao prosvjedovati ili predstavljati ‘rizik’. Čak se i obrasci vožnje analiziraju kao mogući pokazatelji sumnjivog ponašanja.
Jednom kada vas algoritam označi, mogućnost osporavanja gotovo ne postoji. Kriteriji su tajni, izvori podataka nejasni, a odluke automatizirane. Odgovornost nestaje.
Istodobno, predsjednik Trump javno prijeti saveznim državama koje pokušavaju regulirati umjetnu inteligenciju kako bi zaštitile građane od diskriminacije i invazije privatnosti, čime se otvara prostor za nekontroliranu primjenu tih sustava.
Nijedna politička agenda nije toliko normalizirala masovni nadzor kao rat Trumpove https://sigureca.hr/wp-content/uploads/2023/08/blog-36.webpistracije protiv imigracije. Pod izlikom sigurnosti granica, golema područja zemlje pretvorena su u zone u kojima se Ustav tretira kao opcionalan. Imigracijska politika postala je poligon za testiranje autoritarnih nadzornih alata koji se potom šire na cijelu populaciju.
Kako upozorava novinar Todd Miller, ta su područja postala idealna mjesta za eksperimentiranje s razgradnjom ustavnih prava, pri čemu nadzor ne pogađa samo migrante, nego i milijune stanovnika pograničnih područja.
Infrastruktura izgrađena za praćenje imigranata danas se koristi za nadzor svih. Imigracija je poslužila kao opravdanje, testno polje i pravna siva zona za uspostavu trajnog nadzornog aparata.
Rezultat je algoritamska lista nepoželjnih.
Popisi nadzora, od ‘no-fly’ lista do baza podataka o prosvjednicima i ‘sumnjivim aktivnostima’, rastu bez stvarnog nadzora i transparentnosti. Ljudi se na njih mogu dodati bez obavijesti i ostati tamo neograničeno dugo. Pogreške su česte, ispravci rijetki.
Društvene mreže se analiziraju, veze mapiraju, a govor sve češće tumači kao prijetnja. Mirovni prosvjed postaje sumnjiv čin. ‘Biti dobar’ više ne znači poštovati zakon, nego ostati neprimijećen i ne postavljati pitanja.
Efekt zastrašivanja nije nuspojava. On je cilj.
Privatnost, nekoć temeljna sloboda, danas je uvjetna povlastica. Pod izlikom sigurnosti i reda, biometrijski nadzor postaje norma, a stalno praćenje prihvaćena cijena ‘sigurnosti’.
Povijest, međutim, pokazuje suprotno. Društva koja normaliziraju nadzor ne postaju sigurnija, nego autoritarnija. Država koja vidi sve, s vremenom kontrolira sve.
Ove blagdanske sezone možda se šalimo s Djedom Mrazom, ali daleko veći razlog za zabrinutost su promatrači koji ne dolaze sa Sjevernog pola, nego iz državnih servera.
Država nadzora ne spava, ne zaboravlja i rijetko oprašta.
Pitanje više nije promatraju li nas. Promatraju.
Pitanje je hoćemo li i dalje prihvaćati sustav koji svakog građanina tretira kao osumnjičenika ili ćemo ponovno uspostaviti ustavne granice koje su nekada štitile slobodu od svevideće države.
