Ako država od 409 planiranih postaja ne uspije provesti monitoring na njih 75, a na jadranskom području realizira manje od polovice nadzornog i samo četvrtinu operativnog monitoringa, to valjda nešto govori o kvaliteti sustava koji bi trebao čuvati naše vode.
Institut za vode Josip Juraj Strossmayer u svom je velikom Izvješću o stanju podzemnih voda u Hrvatskoj za 2025. godinu objavio krajem lipnja da na 95 posto lokacija, na kojima je proveden monitoring, nisu bili prekoračeni propisani standardi kakvoće. Bila je to dobra vijest o kojoj se javno izvještavalo, no mnogima je promaklo ono napisano malim slovima, da u tom izvješću nema podataka za svaku petu lokaciju od ukupno 409 postaja planiranih za monitoring. Samo na jadranskom vodnom području testirano je tek 30 od 77 planiranih postaja nadzornog monitoringa i samo 10 od 40 postaja operativnog monitoringa.
Ilustrirano je to i na službenoj karti kemijskog stanja podzemnih voda na kojoj zelena boja označava tijela podzemne vode na kojima su sve mjerne postaje u dobrom stanju, ružičasta ona na kojima nisu sve dobre, dok siva pokazuje ogromno područje na kojem monitoring uopće nije proveden. Među velikim sivim područjima nalazi se i Lika, uključujući tijelo podzemne vode Lika–Gacka i područje Gospića, upravo prostor koji je posljednjih mjeseci u središtu jedne od najvećih hrvatskih afera s ilegalno odlaganim opasnim otpadom.
Nepostojanje podataka sa sivih područja ne znači automatski da kvaliteta podzemnih voda tamo nije dobra, ali znači da nemamo potpune informacije o stanju svog najvažnijeg resursa, a ako ne možemo doći do informacija o svom najvažnijem resursu možda nam taj resurs, u ovom slučaju voda, nije najvažnija.
Autori izvješća Instituta za vode to ne skrivaju i u svom dokumentu vrlo otvoreno upozoravaju da program nije proveden u planiranom opsegu, a tek razlozi zašto nije proveden otkrivaju praktične slabosti sustava kojim Hrvatska nadzire svoje bogatstvo.
Monitoring na pojedinim mjestima nije proveden zbog nemogućnosti pristupa postajama, kvarova ili neodgovarajućeg stanja piezometara i crpki, ali i zato što dio planiranih ispitivanja nije ugovoren s vanjskim izvršiteljima. Za jadransko vodno područje posebno se navode kvarovi piezometara, njihovo zatrpavanje i pucanje, kvarovi pumpi te neugovaranje monitoringa s vanjskim izvršiteljima za područja pojedinih županija.
Rezultat je prilično porazan kada se usporedi planirano i učinjeno. Na Jadranu je provedeno tek oko 39 posto planiranog nadzornog monitoringa i samo četvrtina planiranog operativnog monitoringa.
Institut ne pokušava sakriti posljedice toga. U izvješću se izričito upozorava da neprovedeni dijelovi monitoringa ne dovode u pitanje točnost rezultata dobivenih ondje gdje su mjerenja obavljena, ali ograničavaju potpunost ocjene na područjima, postajama i skupinama pokazatelja za koje podaci nisu prikupljeni.
Ukratko, izvješće potvrđuje da imamo traljavi sustav i preskupu državu koja loše upravlja našom najvrednijom imovinom.
Jer podzemna voda u Hrvatskoj nije tamo neki sporedni ekološki pokazatelj nego strateški resurs na kojem počiva gotovo cijela hrvatska vodoopskrba. Oko 90 posto vode koja se u Hrvatskoj koristi za ljudsku potrošnju dobiva se iz podzemnih voda, a Hrvatska je pritom među vodom najbogatijim europskim državama. Najveći dio naših obnovljivih zaliha podzemnih voda nalazi se u dinarskom kršu odakle voda stiže u većinu gradova hrvatskog Jadrana, ali i gradove u unutrašnjosti poput Gospića, Otočca, Knina i Sinja.
Po krškim zalihama podzemnih voda, Dinaridi i šire područje jugoistočne Europe smatraju se jednim od najbogatijih područja na cijelom kontinentu, ali to bogatstvo ima i drugu stranu.
Krški vodonosnici izrazito su složeni, voda se kroz pukotine i podzemne sustave može kretati velikim brzinama, a onečišćenje je teško pratiti, zaustaviti i naknadno sanirati. Europska unija podzemne vode opisuje kao najveće i najosjetljivije vodno tijelo slatke vode na svom području gdje oko 65 posto pitke vode dolazi iz podzemnih voda, a o njima za opskrbu vodom ovisi oko tri četvrtine stanovništva EU.
Monitoring hrvatskih podzemnih voda zato nije birokratska formalnost nego nešto važno i neophodno. Podzemno onečišćenje često nije vidljivo, može se širiti daleko od mjesta nastanka, a posljedice ljudskih aktivnosti mogu u vodonosnicima ostati desetljećima. Kada se onečišćenje jednom dogodi, njegovo lociranje i uklanjanje iz podzemnih voda izrazito je teško i tko zna što nas sve još čeka nakon Gospića gdje su ciljanim mjerenjima u plitkim podzemnim vodama uz odlagalište pronađeni i problematični PFAS spojevi.
Zasad nema dokaza da je onečišćenje doprlo do vode koja se isporučuje stanovništvu, ali slučaj Gospić jasno nam govori zašto je kontinuirani monitoring podzemnih voda u Hrvatskoj važan i nužan.
Ako država od 409 planiranih postaja ne uspije provesti monitoring na njih 75, a na jadranskom području realizira manje od polovice nadzornog i samo četvrtinu operativnog monitoringa, to valjda nešto govori o kvaliteti sustava koji bi trebao čuvati naše vode. Posebno kad je taj sustav rekorder u bildanju poreza i pumpanju ionako pregoleme javne uprave.
Kada za područje gdje se dogodio ozbiljan okolišni incident nacionalna karta stanja podzemnih voda ne pokazuje ni zeleno ni crveno, nego sivo, to bi u nekom idealnijem sustavu bilo automatski crveno za administraciju koja njime. Kao stop na semaforu kojim građani izražavaju mišljenje o onima koji ih vode ili kao boja kartona u ruci suca na nogometnoj utakmici. Jer bolesno je da zbog pokvarenih i zatrpanih piezometara, neispravnih crpki i neugovorenih usluga, država nije sposobna održavati svoje najveće bogatstvo. Ne državino, nego naše.
