Pitajte nekoga tko je odrastao devedesetih što je trip-hop i vrlo će vjerojatno spomenuti Massive Attack, Portishead ili Trickyja. Postavite isto pitanje dvadesetogodišnjaku i moguće je da će naziv žanra zvučati gotovo arhaično. Paradoks je u tome što je zvuk koji opisuje danas ponovno posvuda.
Massive Attackov ‘Angel’ posljednjih se godina vraća kroz TikTok videe, ‘Teardrop’ nastavlja živjeti daleko izvan vremena u kojem je nastao, a Portisheadova ‘Glory Box’ već je odavno prestala pripadati samo publici koja pamti Bristol devedesetih. Tijekom 2026. pojavio se i trip-hop remix pjesme Lane Del Rey ‘White Feather Hawk Tail Deer Hunter’ producenta Dannyja Crusha, koji je na društvenim mrežama počeo živjeti gotovo vlastitim životom. Na Spotifyju je zasebna trip-hop verzija objavljena u veljači, dok je jedna verzija remixa prikupila desetke tisuća TikTok korištenja.
Sve više izgleda kao da trip-hop prolazi kroz novu fazu, ali bez jasnog povratka starog žanra u doslovnom smislu. Nema nove generacije koja pokušava jednostavno ponovno napraviti ‘Dummy’ ili ‘Mezzanine’. Umjesto toga postoji raspršena mreža izvođača iz Berlina, Melbournea, Kopenhagena, Londona i New Yorka koji koriste njegovu temeljnu gramatiku: usporene breakbeatove, dub, maglovite vokale, teški bas, jazz i soul fragmente, atmosferu noći i osjećaj da pjesma više gradi prostor nego refren.
Trip-hop je i prvi put bio teško uhvatljiv pojam. Nastao je iz bristolskog spoja soundsystem kulture, hip-hopa, post-punka, duba, soula i elektronike, dok se sam naziv proširio sredinom devedesetih. Čak su se i neki izvođači koje danas smatramo njegovim ključnim figurama od njega ograđivali. Tricky je svojedobno otvoreno odbacivao ideju da je izmislio trip-hop, dok ni Geoff Barrow iz Portisheada nije bio osobito oduševljen etiketom.
Trideset godina kasnije priča se na neki način ponavlja. Postoji zvuk, ali ne nužno i scena koja se tako naziva. Zašto baš sada?
Dio odgovora je ciklička nostalgija, ali postoji i širi kontekst. Nakon pandemije ponovno se otvorio prostor za glazbu koja nosi ritam kluba, ali je sporija, introspektivnija i prikladnija za slušanje kod kuće. Istodobno, generacija odrasla na kratkim videima i neprekidnom feedu otkriva glazbu koja funkcionira upravo suprotno: sporo, atmosferično i bez potrebe da sve objasni u prvih deset sekundi.
Ironično, upravo je TikTok jedan od razloga tog povratka. Platforma koja glazbu često svodi na kratke isječke ponovno je učinila viralnima pjesme napravljene za potpuno uranjanje. Jedan bas, nekoliko taktova breakbeata i prepoznatljiv vokal dovoljni su da pjesma stara trideset godina ponovno počne živjeti među novom publikom.
Trip-hop zato možda nije ponovno postao velika, jasno definirana scena. Vratio se prije kao senzibilitet: mračan, spor, filmski i pomalo paranoičan zvuk koji se danas prelijeva kroz pop, R&B, dream pop i eksperimentalnu elektroniku. Možda se zato ni ne radi o pravom revivalu. Trip-hop nikada nije potpuno nestao — samo je dovoljno dugo bio izvan fokusa da ga nova generacija sada ponovno otkrije kao nešto svoje.
a.s.o. – Rain Down
Možda i najčišći suvremeni primjer zvuka koji podsjeća na klasični trip-hop: usporeni breakbeatovi, meki vokal i filmska atmosfera. Zvuči kao izgubljeni crossover singl iz devedesetih, ali produkcijski potpuno pripada sadašnjosti.
trickpony – Angel
Jedna od jasnijih stvari iz novog vala trip-hopa: sporiji breakbeat, puno prostora, prigušeni vokal i mračna, noćna atmosfera. Nalazi se na izdanju ‘24/7 Heaven’ iz 2025., koje sam trio opisuje kao suvremeni trip-hop revival.
james K – Doom Bikini
James K spaja trip-hop s dream popom, shoegazeom i mutnim vokalima koji djeluju kao da plutaju iznad ritma. Rezultat je melankoličan, mekan i pomalo omamljen zvuk koji više sugerira raspoloženje nego klasičnu pjesmu.
Hysterical Love Project – Oil Slicks (Song For The Spirals)
Ovdje se trip-hop vraća u svojoj mračnijoj, težoj formi, s dubokim basom i prijetećom atmosferom. Manje je riječ o nostalgiji, a više o osjećaju nelagode i napetosti koji podsjeća na najtamnije trenutke devedesetih.
Stone – Hand Holder
Stone koristi usporene breakbeatove, ambient i post-club teksture kako bi stvorio gotovo lebdeći komad glazbe. To je trip-hop bez retro poza, više usmjeren na maglovitu atmosferu i osjećaj poslije izlaska.
Acopia – Talk About It
Acopia se nalazi negdje između dream popa, downtempa i trip-hopa, s vrlo minimalističkim aranžmanom. Pjesma djeluje intimno i noćno, kao glazba koja više šapuće nego što traži pažnju.
Th Blisks – Knuckledust
Th Blisks povezuju dub, lo-fi elektroniku, breakbeat i indie senzibilitet u vrlo neuredan, ali privlačan zvuk. Upravo ta sirovost podsjeća na eksperimentalni duh ranog trip-hopa više nego na njegove kasnije uglađene verzije.
YS – Burn
‘Burn’ vuče prema tamnijoj strani žanra, s prašnjavim breakbeatovima, turntablismom i soundsystem utjecajem. Zvuči grubo, zbijeno i pomalo apokaliptično, kao podsjetnik da trip-hop nikad nije bio samo chill glazba.
Tricky feat. Marta – Out of Place
Ovdje se originalna trip-hop generacija izravno spaja s novim trenutkom. Trickyjev prepoznatljivo težak, zagušen zvuk dobiva novu dimenziju kroz Martinu vokalnu prisutnost i suvremeniju produkciju.
Lana Del Rey – White Feather Hawk Tail Deer Hunter (Danny Crush remix)
Ovaj remix najbolje pokazuje kako se trip-hop estetika danas vraća kroz internet i remix kulturu, a ne nužno kroz klasične albume i scene. Lana Del Rey ovdje dobiva mračniji, sporiji i znatno ‘bristolskiji’ okvir.
