Prije nego što je techno postao klub, festival, industrija, subkultura i globalni jezik, bio je nečija ideja. Juan Atkins je tu ideju osjetio rano.
Kao tinejdžer u Michiganu, u vremenu kada je Detroit još bio sinonim za automobile, tvornice i industriju, počeo je zamišljati glazbu koja zvuči kao grad poslije ljudi: strojevi, sekvenceri, sintesajzeri, hladni ritmovi i futurizam koji nije bio ukras nego pogled na svijet. Ono što je tada zvučalo kao znanstvena fantastika danas zovemo techno.
Juan Atkins, jedan od ključnih ljudi u nastanku detroitskog techna, preminuo je u 64. godini. Njegov menadžment Green Smith Artists potvrdio je smrt 1. studenoga, samo dan nakon što je trebao nastupiti u Mexico Cityju, ali je pronađen bez svijesti u hotelu prije nastupa.
Njegov utjecaj teško je svesti na jednu ploču, projekt ili etiketu. Bio je dio Belleville Threea s Derrickom Mayem i Kevinom Saundersonom, polovica Cybotrona, autor pod imenom Model 500, osnivač Metroplexa i jedan od ljudi koji su sam pojam ‘techno’ pretvorili u ime glazbenog pravca.
Rođen je u Detroitu 1962., a kasnije se s obitelji preselio u Belleville. Tamo je upoznao Maya i Saundersona, s kojima je dijelio opremu, ideje i opsesiju novim elektroničkim instrumentima. Prvi sintesajzer, Korg MS-10, kupio je sa samo 15 godina.
Važan detalj iz njegove biografije zvuči gotovo previše savršeno da bi bio stvaran: u srednjoj školi pohađao je predmet posvećen ‘future studies’, tranziciji iz industrijskog u tehnološko društvo. Atkins je kasnije rekao da je te ideje jednostavno prenio u glazbu.
Iz tog spoja grada, tehnologije i mašte nastao je Cybotron. Atkins i Richard 3070 Davis već su početkom osamdesetih radili glazbu koja nije sasvim pripadala ni funku, ni electru, ni synth-popu. ‘Alleys of the Mind’, ‘Cosmic Cars’ i ‘The Line’ bili su rani signali, a onda je 1983. stigao ‘Clear’.
‘Clear’ je bio prekretnica: hladan, mehaničan i nevjerojatno funkcionalan komad elektroničke glazbe koji je radio i kao eksperiment i kao plesna stvar. Singl je postao underground hit, prodan je u desecima tisuća primjeraka, a desetljećima poslije njegov se utjecaj čuo u rapu, electro produkciji i popu, uključujući i Missy Elliott.
Kada se Cybotron raspao, Atkins je napravio potez koji će dodatno učvrstiti njegovu važnost: pokrenuo je Metroplex i počeo objavljivati kao Model 500. ‘No UFO’s’, ‘Night Drive (Thru-Babylon)’, ‘The Chase’ i ‘Technicolor’ nisu samo učvrstili njegov autorski rukopis nego su praktički nacrtali granice onoga što će uskoro postati Detroit techno.
Atkins je pritom inzistirao upravo na riječi ‘techno” Dok su u Chicagu govorili o houseu, a različiti autori pokušavali opisati novi detroitski zvuk drugim izrazima, Atkins je već govorio da glazbu koju radi naziva techno glazbom. Za njega razlika nije bila samo ritmička nego i estetska: Chicago je još imao jasnu vezu s discom, dok je Detroit zvučao kao da gleda prema naprijed.
To je možda i ključ razumijevanja njegova rada. Atkins nikada nije samo radio glazbu za ples. Radio je glazbu o budućnosti, strojevima, urbanom životu, tehnologiji, kontroli i mogućnostima koje dolaze s novim svijetom. Čak je i kasnije naglašavao da umjetnik, po njegovu mišljenju, ima obavezu reći nešto više od toga kako se osjećati dobro na plesnom podiju.
Njegova karijera zato nije ostala zamrznuta u osamdesetima. Kao Infiniti istraživao je tvrđu i apstraktniju stranu techna, a s Moritzom von Oswaldom u projektu Borderland spojio je Detroit s berlinskom dub-techno tradicijom. Godine 2023. ponovno je aktivirao Cybotron i nastavio nastupati po klubovima i festivalima diljem svijeta.
U njegovu slučaju izraz ‘kum techna’ nije samo zgodna novinarska oznaka. Atkins je bio jedan od rijetkih ljudi za koje se doista može reći da nisu samo sudjelovali u nekom žanru nego su pomogli izmisliti njegove osnovne koordinate: zvuk, estetiku, infrastrukturu i ime.
Zato njegova smrt nije samo odlazak jednog velikog DJ-a i producenta. Odlazi čovjek koji je u trenutku kada je elektronička glazba još tražila vlastiti jezik već znao kako bi budućnost mogla zvučati. I pogodio je.
Deset ključnih djela Juana Atkinsa
Cybotron – Alleys of the Mind (1981)
Rani nacrt svega što će doći kasnije. Funk, elektronika i futuristička atmosfera već ovdje zvuče kao nešto što nema sasvim jasan presedan.
Cybotron – Cosmic Cars (1982)
Atkinsova fascinacija strojevima, automobilima i gradom pretvara se u glazbu. Jedna od najvažnijih veza između electra i budućeg Detroit techna.
Cybotron – Clear (1983)
Jedno od temeljnih electro djela ranih osamdesetih. Minimalizam, hladnoća i groove spojeni su u komad koji je desetljećima ostao referenca.
Cybotron – Techno City (1984)
Naslov je gotovo manifest. Grad i tehnologija postaju dio iste imaginacije iz koje će se nekoliko godina kasnije razviti cijeli žanr.
Model 500 – No UFO’s (1985)
Prvo izdanje Metroplexa i jedan od ključnih trenutaka u povijesti detroitskog techna. Nakon što su ga drugi odbili, Atkins ga je objavio sam.
Model 500 – Night Drive (Thru-Babylon) (1985)
Jedna od njegovih najatmosferičnijih stvari. Zvuk noćne vožnje kroz zamišljeni grad koji istodobno djeluje stvarno i potpuno futuristički.
Model 500 – The Chase (1989)
Malo elemenata, puno napetosti i stalni osjećaj kretanja. Jedan od najboljih primjera koliko je Atkins mogao postići minimalnim sredstvima.
Model 500 – Starlight (1994)
Ovo je remek-djelo inteligentnog i atmosferičnog techna koje spaja duboke synth akorde s preciznim, pokretačkim ritmom.
Infiniti – Game One (1991)
Rad kroz njegov alias Infiniti, gdje Atkins dublje ulazi u sirovije, klupske i hipnotičke dub-techno vode, savršeno prilagođene mračnim europskim klubovima tog razdoblja.
Juan Atkins & Moritz von Oswald – Mars Garden (2013)
Iz kasnijej faze i legendarne suradnje s berlinskim minimalističkim magom Moritzom von Oswaldom. Povezivanje detroitske duše i berlinskog dub-techna u savršenu zvučnu strukturu.
