Danas je teško zamisliti album ‘Ljubav’ Ekatarine Velike kao ploču za koju bi netko mogao ustvrditi da nema velikih hitova, da predstavlja stagnaciju ili da bend njome opasno klizi prema predvidljivosti. Gotovo četiri desetljeća poslije, pjesme s tog albuma pripadaju među najprepoznatljivije trenutke EKV-a, a sama ploča zauzima važno mjesto u nasljeđu benda i jugoslavenskog rocka osamdesetih. Ali upravo je tako ‘Ljubav’ izgledala dijelu kritike u trenutku kada je izašla.
U studenom 1987. Ekatarina Velika nalazila se na zanimljivoj prekretnici. Milan Mladenović, Margita Stefanović, Bojan Pečar i Žika Todorović već su imali izrazito odanu publiku, ali se od benda sada očekivao korak iz kultnog statusa prema mnogo široj popularnosti. Nova diskografska kuća, nova ploča i prva turneja po većim dvoranama djelovali su kao znak da EKV upravo ulazi u novu fazu.
U tadašnjem tekstu Ozrena Kanceljaka u Studiju ta je ambicija vrlo jasno prepoznata. Autor prognozira da bi grupa krajem 1987. ili početkom sljedeće godine trebala prerasti kultne okvire i dobtii zvjezdani status. Istodobno, prema samom albumu nije bio ni približno toliko blagonaklon.
‘Ljubav’ mu je djelovala kao ploča na kojoj je bend prvi put prestao radikalnije gurati vlastiti izraz prema naprijed. EKV je dotad, tvrdio je, kritici bio zanimljiv zato što je na svakoj novoj ploči unosio nove elemente, izbjegavao banaliziranje tekstova i na koncertima stvarao osobenu rock and roll mistiku. Nova ploča tu mu je putanju poremetila.
“Album ‘Ljubav’ po mnogo čemu znači stagnaciju”, zapisao je Kanceljak, napominjući da nakon prethodnog albuma ‘S vetrom uz lice’, na kojem je njihova vizija po njegovu mišljenju bila dovedena gotovo do perfekcije, možda nije ni bilo lako napraviti novi veliki korak.
Još oštriji bio je prema zvuku ploče. Snimku je opisao kao pomalo šuplju, gitare kao često neizbalansirane, a boje zvuka kao mutne i nejasne. Mladenovićevo pjevanje smatrao je tehnički kvalitetnim, ali sve predvidljivijim i manirističkim.
Posebno je zanimljiva tadašnja usporedba EKV-a sa Simple Mindsima. Bend se i ranije povezivao s njima zbog atmosfere, ali tekst iz 1987. tu paralelu okreće gotovo protiv Ekatarine: Simple Minds tada više nisu predstavljali rubnu ili progresivnu liniju britanskog rocka nego veliki tržišno orijentirani bend, pa je pitanje bilo kreće li se i EKV prema sličnom modelu.
Iz današnje perspektive takve rečenice imaju gotovo paradoksalan prizvuk. Upravo je ‘Ljubav’ s vremenom postala jedna od ploča preko kojih se EKV najčešće pamti. Ono što se tada moglo čuti kao gubitak iznenađenja danas se može čitati kao trenutak u kojem je bend svoj dotadašnji jezik doveo do vrlo jasne, prepoznatljive forme.
I upravo se tom albumu sada vraća nova plesna predstava ‘Ljubav’, koprodukcija Zagrebačkog kazališta mladih i umjetničke organizacije De facto, čija je premijera zakazana za 6. studenog. Koreografi Matea Bilosnić i Saša Božić pritom album ne uzimaju samo kao glazbenu podlogu za predstavu. ‘Ljubav’ postaje početna točka za pitanje koje je postojalo i 1987., ali danas zvuči drukčije: kako pojedinac postoji unutar zajednice i što se događa kada se privatno iskustvo više ne može odvojiti od političkog trenutka.
Predstava tako povezuje osobna sjećanja, generacijske pobune, studentske prosvjede i kulturu clubbinga, a odnos između intime i javnog prostora prevodi u suvremeni ples. Ljubav se pritom ne promatra samo kao romantična kategorija nego kao mogući oblik zajedništva, otpora i političkog djelovanja.
Takav pristup zapravo dobro odgovara EKV-u. Mladenovićevi tekstovi rijetko su nudili jednostavne političke parole, ali su osobna stanja, tjeskobu, odnose i osjećaj pripadanja neprestano postavljali unutar šireg svijeta koji se mijenja. Kada je ‘Ljubav’ objavljena 1987., Jugoslavija se već približavala razdoblju dubokih političkih i društvenih potresa, premda njihovi razmjeri još nisu bili jasni.
Zbog toga album danas ne nosi samo značenje svojih pjesama. Na njega se neizbježno lijepi i sve što se dogodilo poslije. Slušamo ga znajući ono što njegovi autori i publika 1987. nisu mogli znati: kamo će otići zemlja u kojoj je nastao, što će se dogoditi s gradovima i generacijom koja ga je slušala te koliko će kratko trajati sama priča EKV-a.
Nova predstava zato otvara zanimljivu mogućnost da se ‘Ljubav’ izvuče iz muzeja rock nostalgije. Umjesto da se album ponovno slavi samo kao nedodirljivi klasik jedne izgubljene generacije, njegove teme prenose se na tijela druge generacije koja živi u sasvim drukčijem političkom, kulturnom i tehnološkom kontekstu.
U tome je posebno zanimljiva vremenska distanca između kritike iz 1987. i današnje predstave. Ono što je tada predstavljeno kao moguća stagnacija danas je materijal iz kojeg nastaje novo umjetničko djelo. Ploča za koju je kritičar sumnjao da donosi dovoljno iznenađenja nastavila je proizvoditi nova čitanja gotovo četrdeset godina poslije.
Možda se upravo tu najbolje vidi kako nastaju klasici. Ne nužno tako da ih svi odmah prepoznaju kao remek-djela, nego tako da se generacije poslije i dalje imaju potrebu s njima svađati, identificirati, plesati uz njih i iznova ih prevoditi na vlastito vrijeme.
‘Ljubav’ je 1987. trebala biti ploča koja će EKV iz kultnog benda pretvoriti u velike zvijezde. Godine 2026. više ne mora dokazivati ništa od toga. Umjesto toga, njezine pjesme ponovno ulaze u prostor kolektivnog iskustva — ovaj put kroz tijelo, pokret i ples.
