Osim što je odlična DJ-ica, Tijana T s kojom Tunel pleše u novogodišnjoj noći, vrlo je zanimljiva i u svojim razmišljanjima i stavovima, ne samo o sceni već i o važnim životnim temama. Iz mora sadržaja dostupnog na webu, izdvojili smo video u kojem govori o tome kako plesna glazba pruža vitalni bijeg i oblik …
Osim što je odlična DJ-ica, Tijana T s kojom Tunel pleše u novogodišnjoj noći, vrlo je zanimljiva i u svojim razmišljanjima i stavovima, ne samo o sceni već i o važnim životnim temama.
Iz mora sadržaja dostupnog na webu, izdvojili smo video u kojem govori o tome kako plesna glazba pruža vitalni bijeg i oblik komunikacije, posebno iz okruženja ispunjenih sukobima poput Jugoslavije 90-ih. Tamo je tada rejving postao kolektivna fizička meditacija i način odbacivanja razdorne politike, a Tijana ističe njegovu moć kao transformativnog, humanistički usmjerenog izraza, različitog od konzumerizma. DJ-ica koja je prije bila novinarka smatra da inherentna politika glazbe – njezina sposobnost ujedinjenja i pružanja utjehe – čini ples temeljnim ljudskim činom, ključnim dijalogom unutar izazovnih stvarnosti, a ne samo zabavom.
Tijana o životu u Srbiji
Tijana T govori iz iskustva odrastanja u Srbiji 90-ih i 2000-ih, u razdoblju obilježenom ratovima, sankcijama i izolacijom. Opisuje kako je takvo okruženje oblikovalo ne samo njezin karakter nego i način na koji pristupa glazbi i radu. Kaže da ju je život u zemlji bez privilegija naučio borbi, upornosti i osjećaju da ništa nije unaprijed dano. U međunarodnom kontekstu često primjećuje iznenađenje kada ljudima kaže da dolazi iz Srbije. Smatra da je to rezultat dugogodišnjih stereotipa, pa kaže: ‘Nikad nisam dobila neutralnu reakciju. Uvijek je prisutan neki uzdah, čuđenje, ton koji pokazuje da ljudi imaju određenu sliku o mojoj zemlji.’
Ističe da je politička realnost u kojoj je odrasla bitno drugačija od zapadne, pa mnoge površne rasprave o identitetu, politici ili ulozi umjetnika doživljava kao pojednostavljene. Naglašava da je život u represivnim i nestabilnim sustavima nešto što mnogi Zapadnjaci ne mogu razumjeti. ‘Ljudi ne znaju što znači živjeti bez slobode govora. Ne znaju što znači nestati preko noći’, kaže dok objašnjava zašto je pogrešno očekivati od građana autoritarnih država da ruše režime.
Scena 90-ih
Elektronička scena 90-ih u Beogradu nastajala je u paralelnom svijetu koji nije imao nikakve veze s državnom realnošću. Dok je društvo prolazilo kroz ratove, raspad institucija i sankcije, partyji su funkcionirali kao prostor otpora, slobode i psihološkog preživljavanja. Tijana kaže da su to bili ‘najbolji partyji ikad’, iako je tada imala samo trinaest godina kada je počela odlaziti na događaje uz dopuštenje roditelja i pratnju strica.
Opisuje kako su ljudi stvarali scenu gotovo gerilski. Nije bilo uvoza, pa su DJ-i nabavljali ploče preko stjuardesa i pilota. Stric joj je iz Danske slao kutije s kazetama, pune najnovije glazbe. Nezavisne radio postaje bile su glavno informacijsko središte i važna točka okupljanja.
Posebno naglašava psihološki kontekst: u vrijeme kada su mladi muškarci mobilizirani, neki su odlazili na partyje da izbjegnu vojsku. ‘Spavali bi kod djevojaka ili prijatelja nakon partyja, samo da ih vojska ne pokupi kod kuće’, ispričala je. Za mnoge je ples bio način da prežive traumu. ‘Najzdraviji ljudi koje znam su oni koji su išli na te partyje’, kaže.
Kaže i da scena nije postojala kao bijeg u mržnju, nego kao otpor mržnji: ‘Ljudi su se okupljali jer su bili protiv rata.’ U vrijeme kada se društvo dijelilo, glazba je bila jedina stvar koja je prelazila sve granice, pa dodaje kako su i usred sukoba Srbi i Hrvati slušali jedni druge i jugoslavensku glazbenu baštinu.
Detroit i usporedbe
Tijana u razgovoru mnogo puta uspoređuje svoje iskustvo s Detroitom, posebno s umjetnicima afroameričke zajednice. Osjeća da dijele sličan osjećaj marginalizacije. ‘S prijateljima iz Detroita razumijem se bolje nego s mnogim bijelim ljudima iz Zapadne Europe’, kaže. Razlog vidi u dijeljenom iskustvu sistemskih prepreka, siromaštva i potrebe da se umjetnost stvara bez realnih mogućnosti za financijski uspjeh.
Govori i o činjenici da su mnogi detroitski pioniri godinama bili neprepoznati kod kuće, što prepoznaje i u vlastitoj priči. Tek kada je stekla međunarodni uspjeh i stotine nastupa godišnje, počela je dobivati priznanje u Srbiji. Prije toga susretala se s odbijanjem, seksizmom i tračevima. ‘Prijatelji DJ-i nisu mi htjeli pokazati kako se radi s opremom. Govorili su da sam DJ samo zato što sam žena’, kaže. Tek je nakon proboja na europsku scenu dobila ono što naziva normalnim odnosom i profesionalnim poštovanjem.
Navodi i da je upravo frustracija nedostatkom podrške u Srbiji bila jedan od motora njezina međunarodnog uspjeha. ‘Htjeli su me uvjeriti da ne mogu. Morala sam dokazati da mogu.’
Razvoj karijere i identitet DJ-a
Tijanin glazbeni identitet ne uklapa se u žanrovske okvire. Ona izbjegava bilo kakvo etiketiranje i tvrdi da joj je najvažnije biti dosljedna sebi. Kaže: ‘Ja sam starinska DJ-ica. Samo puštam glazbu.’ Ne želi biti povezana s jednim stilom ili jednim kolektivom. Ponekad završi set s drum’n’bassom, ponekad svira techno, ponekad house, ovisno o prostoru i emociji.
Smatra da je to mnogo teži put u današnjoj industriji, ali i jedini koji je njoj iskren. ‘Lakše je izgraditi brend ako uvijek nosiš crno, imaš određenu frizuru i puštaš samo jedan stil. Ja to ne mogu.’ Ipak, vjeruje da je njezina dosljednost razlog zbog kojeg ima dugoročnu podršku promotorica i promotora koji je ugošćuju iz godine u godinu.
Govori i o tome da je brendiranje postalo ključ uspjeha za mlade DJ-eve. Smatra da ako želiš biti ‘superuspješan’, moraš se definirati kroz vizualni identitet, estetiku i zvuk. Kao primjer navodi Richija Hawtina, koji je karijeru gradio kao cjeloviti umjetnički brend, od loga do estetike i tehnološkog pristupa.
Umjetnost i politika
Tijana vjeruje da umjetnik ne mora javno zauzimati političke stavove. Smatra da je umjetnički čin sam po sebi politički. Izbor zvuka, energije i iskustva koje daješ publici već je politička poruka. Ne vjeruje u eksplicitno političko brendiranje DJ-a, iako razumije zašto se pojavilo. Smatra da u prekomercijaliziranoj sceni ljudi traže smisao i važnost, pa politiku koriste kao identitet ili pozicioniranje, ponekad iskreno, a ponekad performativno.
Tijana upozorava i na površnost političkih rasprava na internetu i opasnost brzog svrstavanja u ‘dobre’ i ‘loše’. Objašnjava kako su takvi sudovi temeljeni na nepoznavanju konteksta, osobito kada se očekuje javna osuda od umjetnika iz autoritarnih država. ‘Ljudi ne razumiju da ti ljudi riskiraju svoje obitelji, ne samo sebe’, kaže. Navodi primjer Srbije, gdje su desetljećima postojali masovni prosvjedi koji nisu uspjeli zaustaviti ratove, kao ilustraciju da građani često nemaju moć koju im vanjski svijet pripisuje.
Zaključuje da mržnja i izolacija samo radikaliziraju društva, dok bi empatija i uključivost bile jedini put prema smirivanju napetosti.
