Teški beatovi, mirna glava: Zašto glasna elektronička glazba ne stvara nasilje nego pomaže ljudima

Festivali i događanja posvećena hardcoreu, hardstyleu, drum’n’bassu, dubstepu i drugim intenzivnim žanrovima često funkcioniraju kao siguran prostor za emocionalno pražnjenje, povezivanje ljudi i smanjenje stresa. Znanstvenici navode da glasna i agresivna glazba kod svojih slušatelja ne povećava neprijateljstvo, nego može pomoći u obradi ljutnje, frustracije i svakodnevnog pritiska.

Na prvi pogled prizor djeluje zastrašujuće. Stotine ili tisuće ljudi plešu uz glazbu koja nerijetko premašuje 150 otkucaja u minuti. Snažni basovi tresu tijelo, a plesni podij izgleda poput kontroliranog kaosa. No iza te slike krije se zanimljiv paradoks. Upravo na takvim događanjima razina nasilja često je vrlo niska, dok su solidarnost i međusobno pomaganje među posjetiteljima izrazito naglašeni.

Posebno je zanimljivo istraživanje australskog Sveučilišta Queensland iz 2015. godine koje je pokazalo da slušanje ekstremne glazbe kod ljubitelja takvih žanrova ne povećava ljutnju, javlja Midnight Rebels. Naprotiv, glazba pomaže ljudima da procesuiraju vlastite emocije i zadrže psihološku ravnotežu. Istraživači su zaključili da intenzivna glazba može predstavljati zdrav način suočavanja s negativnim osjećajima.

Stručnjaci objašnjavaju da agresivni zvuk djeluje poput svojevrsnog emocionalnog ogledala. Umjesto da osobu koja je pod stresom prisiljava na smirivanje, glazba prati njezino trenutno stanje i omogućuje postupno oslobađanje napetosti. Mnogi posjetitelji festivala upravo zato opisuju osjećaj olakšanja nakon višesatnog plesa.

Važnu ulogu ima i fizička komponenta. Psiholozi i stručnjaci za ljudsko ponašanje navode kako se stres i napetost često zadržavaju u tijelu. Intenzivan ples, skakanje, headbanging ili karakteristični hardstyle plesni pokreti omogućuju ljudima da potroše višak energije i smanje razinu stresa. Nakon takvog fizičkog napora organizam prirodno smanjuje razinu hormona povezanih s napetošću i tjeskobom.

Posebnu pozornost privlače i tzv. mosh pitovi, prostori u publici koji promatračima sa strane često izgledaju opasno. No istraživanja grupne psihologije pokazuju da se takve zajednice ponašaju prema jasnim nepisanim pravilima. Ako netko padne, ostali ga podižu. Ako netko treba pomoć, publika reagira gotovo trenutačno. Zajednički identitet i osjećaj pripadnosti često su snažniji od individualnih impulsa.

Organizatori festivala posljednjih godina dodatno razvijaju sustave sigurnosti. Na velikim događanjima sve su češće prisutne organizacije za smanjenje rizika, punktovi za pomoć posjetiteljima, zone za odmor te educirani volonteri koji brinu o sigurnosti publike. Takav pristup postupno zamjenjuje stare stereotipe o elektroničkoj glazbi kao prostoru nekontroliranog ponašanja.

Unutar pojedinih scena razvijeni su i snažni simboli zajedništva. U hardstyle kulturi poznat je simbol ‘Orange Heart’, koji predstavlja pripadnost globalnoj zajednici ljubitelja glazbe. Mnogi sudionici festivala upravo taj osjećaj zajedništva navode kao glavni razlog zbog kojeg se godinama vraćaju na ista događanja.

U vremenu kada se sve više govori o usamljenosti, mentalnom zdravlju i društvenoj izolaciji, istraživanja sugeriraju da plesni podiji možda imaju važniju društvenu ulogu nego što se na prvi pogled čini. Iza glasnih zvučnika, brzih ritmova i stroboskopa često se krije zajednica koja ljudima pruža osjećaj pripadnosti, emocionalno rasterećenje i prostor u kojem mogu biti ono što jesu.