Svi vole pobjednike, kaže poznata izreka. Osim kladionica. Kladioničarske kuće toliko ne vole uspješne igrače da koriste složene alate kako bi ih spriječile da se klade na išta više od sitniša. To je novinar The Economista iskusio još 2018. godine, kada mu je britanska kladionica Ladbrokes poručila da ne smije uložiti više od pet funti …
Svi vole pobjednike, kaže poznata izreka. Osim kladionica. Kladioničarske kuće toliko ne vole uspješne igrače da koriste složene alate kako bi ih spriječile da se klade na išta više od sitniša. To je novinar The Economista iskusio još 2018. godine, kada mu je britanska kladionica Ladbrokes poručila da ne smije uložiti više od pet funti na dobitnika nagrade za najkorisnijeg igrača NBA lige. Vješt kladioničar, takozvani ‘sharp’, na takva se ograničenja već navikao.
A novinar je u slobodno je vrijeme upravo to – ‘sharp’. Gradi statističke modele kako bi izračunao stvarne vjerojatnosti pobjeda momčadi ili igrača, a zatim traži situacije u kojima kladionice nude koeficijente povoljnije nego što bi opravdavala stvarna vjerojatnost. Taj pristup doveo je do toga da mu je klađenje ograničeno u svakoj kladionici u Britaniji. Spriječen u daljnjem igranju, odlučio je istražiti kako profesionalci uspijevaju zaobići sustave kojima ih kladionice nastoje izbaciti iz igre.
Većina kladioničara nije svjesna da se kladioničke kuće, čiji oglasi obećavaju brzu zaradu i luksuz, zapravo sustavno trude eliminirati dobitnike. Operateri tvrde da je broj ograničenih računa malen. Izvješće britanske Komisije za kockanje pokazuje da je 4,3 posto računa aktivnih tijekom protekle godine imalo postavljena ograničenja. U američkoj saveznoj državi Massachusetts taj je udio iznosio samo 0,64 posto. To, međutim, ne znači da su američke kladionice popustljive, već da većina igrača spada u kategoriju ‘square’ – dugoročnih sitnih gubitnika.
Nitko ne zna koliko ljudi zapravo živi od sportskog klađenja. Ti igrači kreću se od samotnih pojedinaca do velikih sindikata nalik hedge fondovima. Suprotno uvriježenom mišljenju, povoljne oklade postoje posvuda. Profitne marže koje kladionice ugrađuju u koeficijente iznose oko 4,5 posto, a prihvaćaju oklade na daleko više događaja nego što ih njihovi algoritmi mogu precizno procijeniti. Njihov poslovni model zato ovisi o sposobnosti da na vrijeme identificiraju i ograniče ‘sharpse’.
‘Lako je kladiti se’, kaže Antonino de Rosa, čiji sindikat ima 17 zaposlenih i u prosjeku ulaže 12 milijuna dolara tjedno. ‘Teško je kladiti se ako želite uložiti puno novca.’
Profiliranje igrača kladionicama može povećati marže između deset i 20 posto. Cilj nije samo izbaciti one koji osvajaju velike iznose. Neki su možda imali sreće i kladionice im žele dati priliku da novac izgube natrag. Istodobno nastoje privući velike gubitnike, takozvane ‘kitove’. Igračima koji djeluju bogato i nepromišljeno podižu se limiti i nudi VIP tretman. Takvi poticaji osobito su raskošni u SAD-u, gdje su pravila za zaštitu problematičnih kockara slabija. No, neki ‘kitovi’ zapravo su prikriveni ‘sharpsi’.
DraftKings je 2023. godine identificirao Felixa Bauma kao nepromišljenog igrača koji ulaže velike iznose te ga obasuo povlasticama, uključujući putovanje timskim avionom Indiana Pacersa i boravak u hotelu Four Seasons. Ispostavilo se da je riječ o ‘sharpu’, a njegovi VIP limiti ubrzo su gotovo u potpunosti ukinuti.
Unatoč tome, očekivana dobit od jednog pravog ‘kita’ daleko nadmašuje trošak predugog toleriranja jednog ‘sharpa’. U ožujku 2024. kladionica PointsBet povećala je svoj udio na tržištu New Jerseyja s 11 na 24 posto nakon što je jednog izdašnog klijenta preotela DraftKingsu.
Profiliranje počinje i prije prve oklade. Korištenje mobitela smatra se normalnim. Računalo, koje olakšava usporedbu koeficijenata, već je sumnjivo. E-novčanici koje preferiraju sindikati podižu dodatne crvene zastavice. I spol igrača ulazi u jednadžbu. Žene se klade znatno rjeđe, a mnogi iskusni igrači koriste žene kako bi u njihovo ime postavljale oklade.
Prva oklada otkriva mnogo. Prosječni igrači klade se na popularne lige, neposredno prije početka utakmica, često kombiniraju više parova u takozvane parlays i ne mare previše za koeficijente. ‘Sharpsi’ čine suprotno. Ciljaju manje popularne lige, klade se čim se tržišta otvore, uspoređuju ponude i preferiraju opskurna tržišta. Rijetko koriste kombinirane oklade, ulažu veće iznose i rijetko povlače dobitke.
‘Već nakon prve oklade kladionice su 80 do 90 posto sigurne da znaju koliko će račun vrijediti’, kaže Ed Birkin iz konzultantske kuće H2. Ako igrač pogodi zastarjeli ili izvantržišni koeficijent, često bude odmah ograničen.
Nadzor ne prestaje. Interni dokument tvrtke GVC, danas Entain, pokazuje da se korisnici prate svakih šest do osam sati pomoću sustava bodovanja koji procjenjuje vjerojatnost da će igrač dugoročno biti neprofitabilan za kuću. Sumnjivima se dopušta tek djelić uobičajenog uloga, a u konačnici i samo jedan posto maksimuma.
Kako bi razumio kako je tako brzo razotkriven, novinar The Economista otputovao je u Dublin. Ondje je razgovarao s vlasnikom kladionice Ak Bets, koji je objasnio da se računi gase čim se uoče obrasci koji ukazuju na prednost nad tržištem. Jedna dugoročna košarkaška oklada bila je dovoljna da se novinaru ograniče ulozi. Kasnije su svedeni na simboličnu razinu.
Kad su profesionalni igrači posvuda ograničeni, preostaju lošije opcije. Offshore kladionice često otežavaju isplate. Posredničko klađenje preko takozvanih ‘brada’ krši uvjete i nosi pravne rizike. Praksa je raširena, ali nesigurna. Najsofisticiranije strategije uključuju ‘priming’, namjerno gubljenje kako bi se podigli limiti, ili korištenje bogatih gubitnika za prikrivanje promišljenih oklada.
Unatoč pritiscima, ‘sharpsi’ se rijetko bore protiv ograničenja, piše The Economist. Razlog je jednostavan. Da ograničenja nestanu, kladionice bi pogoršale koeficijente ili ukinule tržišta koja profesionalci koriste. ‘Ograničenja su najbolja stvar koja mi se ikad dogodila’, kaže Chris Dierkes. ‘Ona drže amatere tamo gdje im je mjesto, a meni donose novac.’
