Odluči li predsjednik Trump detonirati atomsku bombu, on je jedina ovlaštena osoba u američkom sustavu odlučivanja koja to može ako hoće.
1
Odluči li predsjednik Trump detonirati atomsku bombu, on je jedina ovlaštena osoba u američkom sustavu odlučivanja koja to može ako hoće.
Procjenjuje se da je naša planeta ovoga trenutka naoružana s nešto više od 12.000 nuklearnih bojevih glava od čega je njih 3.900 raspoređeno po podmornicama, avionima i raketama, a još njih 2.000 drži se u visokoj pripravnosti kako bi bile spremne za brzo lansiranje čim stigne zapovijed. Ostalo takvo oružje, spremno je ili barem potencijalno spremno u vojnim zalihama devet zemalja koje ga posjeduju, a to su SAD, Rusija, Kina, Francuska, Velika Britanija, Indija, Pakistan, Izrael i Sjeverna Koreja. Iako su to službeni i pouzdani podaci kojima barataju institucije poput instituta za istraživanje međunarodnog mira SIPRI (Stockholm International Peace Research Institute), valja imati na umu da nijedna zemlja ne otkriva baš sve o svojoj obrambenoj i ratnoj politici, posebno u vremenima kakva su ova naša.
Najveći dio nuklearnog arsenala kontroliraju Rusi i Amerikanci, 5.400 i 5.100 bojevih glava, Kina ih ima nešto više od 600, Francuska oko 290, UK oko 225, a ostali po minimalno 10 pa do stotinu ili više komada.
Od 1945. godine kad su Amerikanci njima razorili japanske gradove Hirošimu i Nagasaki, u atmosferi, na oceanima ili pod zemljom diljem planete detonirano je radi testiranja ukupno nešto više od 2.050 atomskih bombi čiji se radioaktivni materijal širio po cijelom planetu.
Za masovno uništenje ljudi i dobara, nuklearno oružje nakon Japana više nije korišteno u ratu. Koliko god svijet bio lud i pun bolesnih političara, sociopata, narcisa, autokrata i luđaka svake vrste, nakon Drugoga svjetskoga rata nitko se nije usudio detonirati atomsko oružje koje je 6. i 9. kolovoza 1945. ubilo oko 200.000 ljudi, direktno u američkom napadu i kasnije od posljedica zračenja.
Nakon što je stvorila najopasnije oružje u povijesti, naša je vrsta imala potrebe testirati ga dvije tisuće puta prije eventualne spoznaje da bi bilo najbolje nikad ga ne koristiti. Nije neka posebno mudra politika planiranja vrste, ali održala nas je živima. Zasad.
Svjesni da je utrka u naoružanju atomskim bombama besmislena, velike sile su krajem prošlog stoljeća počele smanjivati njihov broj i u tome bile vrlo uspješne, ali u međuvremenu je porastao broj država koje ih imaju pa svijet nije stigao postati sigurnijim prostorom za življenje. S novim igračima, koji su ionako kompliciranu globalnu nuklearnu jednadžbu opteretili svojim tenzijama i pretenzijama, značajno je povećana mogućnost za ‘veliki bum’.
U američkom sustavu konačnu odluku za lansiranje atomskog oružja donosi predsjednik, kao ‘sole authority’. Nitko drugi, doslovno baš nitko drugi ne mora se s tim složiti niti mu dati odobrenje, uključujući Kongres ili ministre.
A procedura ide otprilike ovako:
Ako radari i sateliti otkriju mogući nuklearni napad ili predsjednik razmatra napad, aktivira se krizna komunikacija između predsjednika i vojnih zapovjednika.
Predsjednik obično razgovara s vojnim vrhom i savjetnicima (Pentagon, zapovjedništvo strateških snaga). To nije pravna obveza, nego politička praksa.
Uz predsjednika se stalno nalazi vojni časnik koji nosi tzv. nuklearni kovčeg (“nuclear football”). U njemu su komunikacijska oprema i unaprijed pripremljene opcije napada.
Predsjednik mora dokazati svoj identitet posebnim kodom koji nosi na kartici nazvanoj “biscuit”.
Ako predsjednik potvrdi odluku, zapovijed se šalje kroz sustav nuklearne zapovjedne komunikacije prema vojnim jedinicama.
Posade u raketnim bazama, podmornicama ili bombarderskim jedinicama provjeravaju kodove. Ako su ispravni, rakete se mogu lansirati u roku od nekoliko minuta.
Kod interkontinentalnih raketa proces može biti izuzetno brz. U scenariju napada predsjednik bi mogao imati samo nekoliko minuta za odluku.
Ruski sustav je nešto drugačiji jer formalno uključuje više osoba u procesu odobravanja. I tamo je ključni elementi predsjednik, kao vrhovni zapovjednik koji donosi političku odluku o uporabi nuklearnog oružja. Slično američkom sustavu, i tamo predsjednik ima nuklearni kovčeg nazvan “Cheget”. Razlika je u višestrukoj autorizaciji jer u Rusiji za pokretanje sustava obično sudjeluju ministar obrane i načelnik glavnog stožera.
Sva trojica imaju vlastite komunikacijske terminale povezane sa sustavom zapovijedanja. Ako se odluka o lansiranju potvrdi, naredba se prenosi kroz ruski sustav nuklearnog zapovijedanja prema raketnim snagama, podmornicama i strateškim bombarderskim jedinicama. Posade provjeravaju kodove i izvršavaju naredbu.
Ni SAD niti Rusija službeno ne tvrde da bi nuklearno oružje koristili tek tako i olako, nego postoji doktrina za ekstremne scenarije. Rusija, primjerice, navodi da bi nuklearno oružje mogla koristiti ako netko protiv nje ili saveznika upotrijebi nuklearno ili drugo oružje za masovno uništenje, odnosno ako konvencionalni napad ugrozi samo postojanje države. Vladimir Putin nuklearno oružje koristi i kao prijetnju, i to prilično često otkako je započeo svoju ‘specijalnu operaciju’ u Ukrajini.
SAD također temelji strategiju na nuklearnom odvraćanju, ideji da će protivnik odustati od napada jer zna da bi odgovor bio katastrofalan.
Ono što je brutalno jest činjenica da su sustavi u obe zemlje postavljeni tako da odluka može biti donesena vrlo brzo, ponekad u nekoliko minuta. Razlog je, naravno, strah od iznenadnog napada koji bi mogao uništiti zapovjedništvo prije nego što država stigne odgovoriti. Drugim riječima, sudbina milijuna ljudi teoretski može ovisiti o jednoj odluci donesenoj u vrlo kratkom vremenu što je paradoks s kojim smo suočeni svake sekunde u danu.
Sustav je namjerno napravljen tako da bude brz, a brzina gotovo uvijek znači manje zaštitnih kočnica što je prilično nezgodna kombinacija kad je riječ o nuklearnom oružju. Spoznaja da jedan jedini čovjek može u bilo kojem trenutku lansirati nuklearno oružje uistinu je strašna, pa makar ta osoba bila lider najzdravijeg demokratskog društva s najuređenijim institucijama i najboljim neovisnim pravosuđem, zajedno sa svim ostalim kontrolnim mehanizmima zamišljenog idealnog svijeta.
Strašnije od toga bilo bi samo da jedan jedini čovjek ima ovlasti lansirati nuklearno oružje u nekom izrazito polariziranom, dekadentnom društvu s narušenim općim vrijednostima u kojem je poremećen sustav upravljanja, a institucije uzurpirane. U kojem je opozicija lakrdijaška i kompromitirana, demokracija korumpirana, a u narodu buja vjerski fanatizam.
Ako uzmemo za primjer SAD, tamo je predsjednik zbilja jedina osoba s ustavnom ovlasti da naredi uporabu nuklearnog oružja. To je naprosto dio njegove uloge vrhovnog zapovjednika. Nema pravila koje traži odobrenje Kongresa ili Vrhovnog suda u tom trenutku, nema nikoga tko bi mogao uložiti ‘veto’, i zato se tamo godinama vodi rasprava je li takva koncentracija moći prevelika.
Vojni zapovjednici imaju obvezu izvršiti zakonite zapovijedi, s naglaskom na pojam ‘zakonite’. Ako bi predsjednik naredio nešto što je očito protuzakonito prema međunarodnom pravu ratovanja, zapovjednici bi teoretski morali odbiti izvršenje. Problem je što je granica između zakonitog i nezakonitog nuklearnog napada u praksi vrlo mutna. A bogme i konvencionalnog ako ste predsjednik 2026. godine o odlučite napasti neku državu iz preventivnih razloga, bez suglasnosti Kongresa i bez Ujedinjenih naroda.
Predsjednik u stvarnosti, u slučaju nuklearne krize, treba razgovarati s ministrom obrane i vojnim vrhom prije odluke, ali bez obaveze. Amerikanci su to sveli na formalnost, da oni moraju popričati o tome, ali bez ičeg jačeg od verbalnog političkog i vojnog pritiska. Ministar i generali mogu samo izbiflati što imaju, dati svoje mišljenje i slušati vrhovnog vođu dok diktira ‘malome od kodova’ lansirnu šifru. Tu su oni kao Putinov ministar obrane i načelnik glavnog stožera, ‘fikus višestruke autorizacije’ centralizirane oligarhije.
Generali mogu pokušati uvjeriti predsjednika da ne donese odluku, a onda je na redu procedura provjere kodova i posade raketnih sustava provjeravaju autentifikaciju zapovijedi. Oni, naravno, ne procjenjuju politiku odluke i zapovijed mogu odbiti samo ako ne valjaju predsjednikovi kodovi.
Ako ne valja predsjednik, a Amerikanci su i na to mislili, postoji ustavni mehanizam njegova uklanjanja. Zaključi li politički vrh da predsjednik nije sposoban obnašati dužnost, mogu aktivirati 25. amandman američkog ustava nakon čega potpredsjednik i ostatak vlade preuzimaju vlast, ali ima kvaka. Taj proces traje dulje nego što traje lansiranje raketa. Stoga, ako predsjednik odluči izdati nuklearnu zapovijed i ona je tehnički valjana, sustav je dizajniran da je provede brzo. Nije dizajniran da je se dugo propituje nego da se što prije stigne reagirati.
Sustavi su napravljeni tako da nuklearno oružje bude brzo dostupno u slučaju napada, a to nužno znači da je konačna odluka koncentrirana na šačicu ljudi. Stvorili smo tehnologiju koja može uništiti planet i predali je osobi koja će valjda biti racionalna. Dali smo lansirne šifre nekome tko valjda neće biti lažljivac, narcis, licemjer, spletkaroš s mesijanskim kompleksom, vjerojatno i sociopat.
Paradoks je što nuklearno oružje istovremeno stvara najveći strah i najveće odvraćanje, sigurnost. Države ga imaju upravo zato da ga nitko ne bi upotrijebio i koliko god bila morbidna ta logika, 75 godina je sprečavala izravan nuklearni rat među silama. No, sile više nisu iste, svijet nije isti, a bogme teško da će nam se opet posrećiti neki Stanislav Petrov kao ‘osamstreće’.
