Neki od ljudi koji su davnih dana u Šibeniku prvi počeli svirati rock and roll nastupit će sa svojim starim i mladim prijateljima ovoga petka u klubu Azimut kako bi obilježili 60 godina rock muzike u svom gradu.

Na pozornicu će se popeti Polarisi, Pauci, No1 i puno mlađa ekipa iz Retrovizije i Reah, a koncertu koji počinje u 20,30 sati, uz free ulaz i gosta iznenađenja, naziv je ‘Rock živi(mo) u Šibeniku’.

Nastavak je to projekta novinara Stanka Ferića koji godinama istražuje rock povijest.

I živi. Može se reći da rock živi u Šibeniku jer svi znaju te stare face koji su prvi nabavili električne gitare i i početkom šezdesetih imali petlje javno promovirati taj divlji zvuk koji bez obzira na sve prodane ploče, masovne koncerte i globalnu afirmaciju koja generira milijarde novaca, ponekad zvuči kao da nikad nije izašao iz puberteta. Jer simpatičan je taj rock and roll i super su svi ti stari i mladi momci i cure koji jašu na njegovom valu, ali ipak je to samo rock and roll pa ga doziraju na radiju, televiziji i još uvijek ga tretiraju kao kakvog ‘oriđinala’ iz susjedstva piturane kose koji je malo udaren mokrom čarapom.

‘E moj sinko, nema ti u tome sriće ni kruva.’

Takav odnos matere Hrvatske, odnosno domaćih medija prema rocku, opisuje u nekom starom novinskom članku naš glazbeni kritičar Dubravko Jagatić i misao mu pritom nije luda jer likovi poput Gorana Bare većinskom će nacionalnom biću u najboljem slučaju biti karikature čija se djela tretiraju po sistemu ‘i ćorava kokoš zrno ubode’, a klinci koji sklapaju bendove zanesenjaci bez budućnosti.

‘Pogledaj Perkovića Marka, a ne ti tvoji motoristi iz pakla. Gle tu mladost na koncertima, svi sretni, ogrnuti zastavama! To je kultura, čista umjetnost. On puni stadione, ne ide u rupe za 30 narkomana.’

Zlobnici bi rekli da je rock, ako ništa drugo, barem karikatura i da ima kategoriju na Porinu, a recimo elektronika u nas avangarda kao rock prije 60 godina. Elektronička muzika, naime, prijavljuje se na javnom natječaju za nacionalne kulturne potrebe Ministarstva kulture i medija RH u kategoriji – rock muzika. Jer kao zasebna scena ne postoji ni u jednoj riječi, a o medijima da i ne govorimo.

Uz sve navedene stereotipe, neugodne činjenice i prokletstvo rocka osuđenog na vječnu balavost, dojam je da u Šibeniku ipak ima nešto više, neki respekt i senzibilitet za tu muziku i ljude koji su bili djeca rocka, ne samo oni javno istureni poput Siniše Škarice koji je hrvatski Beatles i Rolling Stone rocka, nego i generacije drugih od vremena Magneta, grupe Mi, do Revolta, Kike Doka, Voje Markovića, Kreše Pankera, Close Distance, Bootlega, Panike, Stringsa, Reah i ovih novih vremena kada hajp u gradu rade gimnazijalci i sviraju na pravim stageovima Azimuta ili Adventure.

Šezdesetak godina prije, tamo negdje u ljeto 1962. godine, jednoj ekipi u Šibeniku, sastavljenoj od tri gitarista i bubnjara, palo je na pamet da osnuju bend pa su prošetali do Centra za omladinsku kulturnu djelatnost (COKUD) kojim su ravnali ljudi iz socijalističkog omladinskog saveza i uspjeli ih uvjeriti da im srede prostor za probe i još ih užicali nešto love da mogu kupiti bubnjeve.

Iako iz današnje perspektive zvuči prilično ludo da komunističke vlasti kupuju 1962. bubnjeve mulariji koja bi na njima proizvodila kapitalističku groznu buku, nekako je to ipak zamislivo u slučaju Šibenika gdje je i u ovim vremenima desno ponekad lijevo, a lijevo desno. Nebitno, takve podjele ionako više nisu realne jer svijet brzinom od 170 bpm-ova leti i mijenja se dok ga gledaš, a na neku drugu foru bio je blesav i 1962.

Te godine držali su prst na crvenom botunu i malo je falilo da ne ode sve kvragu. Bio je vrhunac Hladnog rata, Sovjeti su plovili prema Kubi, CIA se blamirala u Zaljevu svinja i svi su odahnuli kad je JFK baš nekako u ove dane, 20. studenog, okončao Kubansku raketnu krizu. Ipak, ni on nije mogao spriječiti najveću eksploziju te godine, okupljanje benda koji se zvao The Rolling Stones.

U Hrvatskoj je eksplodirala zagrebačka škola crtanog filma i te je godine Dušan Vukotić osvojio Oscara za onaj kultni crtić Surogat. Rođeni su Massimo i Tamara Obrovac, umrli Ivan Meštrović i Marilyn Monroe.

Osnivanje rock bendova bilo je moguće zbog liberalizacije koja je došla nakon intenziviranja odnosa sa zapadom, Zakonom o amnestiji politički su neprijatelji proglašeni ekonomskom emigracijom koja šalje doma lovu, ploče, uvozi ili bar šverca prve Fendere, kreće turizam, sluša se Radio Luxembourg, cvate izdavaštvo i može se pročitati ono najbolje od europske literature.

Iako su mediji, kako se sjeća Siniša Škarica, negativno pisali o rockerima, a odrasli ga smatrali negativnom pojavom, ta je muzika prodirala i postajala sve bliža šibenskoj mladosti. Životni standard njihovih obitelji je rastao, pojavile su se studentske stipendije, a na fakultetima počeo razvoj društvenih i humanističkih znanosti što je bilo plodno tlo da klica rock and rolla postane biljka. Ne nužno marihuana.

‘Elvis Presley i rock and roll neartikulirana su i loša kopija jazza’ (Globus, 1959.)

‘U trenutku kada osnivamo prvi bend (Magneti) skreće nam se pozornost na to da, kad budemo pjevali, biramo pjesme koje su prepjevane na hrvatski’, kaže Škarica. To stajalište estradnog i kulturnog establišmenta pratilo ih je od vremena kad su žicali omladinsku organizaciju prostor i pare za bubanj, preko radijskih i televizijskih snimanja do diskografije.

Te 1962. počelo se buditi i rock novinarstvo i krenuli su afirmativni tekstovi u Ritmu, Džuboksu, Pop Expressu, Radio Zagreb je imao rock emisije ‘Muzički automat’ i ‘Po vašem izboru’ pa je scena u nas praktički disala u korak s ostatkom svijeta.

Magneti su uskoro dobili orgulje ‘a la Hohner’ i tako pojačali postavu, uskoro će doći i Grupa MI, Pauci, Polarisi, plesnjaci i rock and roll će se početi uvlačiti u šibenske bute, kale i kaštele, pa tako i u gradske bunare poput Azimuta u kojem će ovoga petka rokeri napiti žedne usne na proslavi 60 godina rock and rolla u Šibeniku gradu.