Psiholog Šurija u showu je vrlo discipliniran u razmišljanju. Tip ne paničari, ne moralizira, ne prodaje ni techno-spas ni techno-apokalipsu. On radi jednu stvar koju većina ljudi preskače jer je naporna: stalno vraća fokus na psihologiju korisnika, ne na mitologiju alata. AI nije zao, nije pametan, nije ni glup. On je pojačalo ljudskih obrazaca. Ako si …
Kad se o umjetnoj inteligenciji govori izvan PR brošura i tehnološkog hypea, razgovor vrlo brzo sklizne u dvije krajnosti: ili se AI predstavlja kao spasitelj koji će riješiti sve naše probleme, ili kao prijetnja koja će nas učiniti suvišnima i glupljima nego što već jesmo. Rijetko se staje na sredinu i pita jednostavno, ali neugodno pitanje: što se zapravo događa s ljudima koji te alate koriste svaki dan i bez puno razmišljanja? Upravo tu pukotinu otvara razgovor s psihologom Borisom Šurijom u LOOD Podcastu, bez senzacionalizma i bez potrebe da se ikome svidi.
Gost podcasta otvoreno govori o mračnoj strani umjetne inteligencije i digitalnih alata koji su u svega nekoliko godina postali svakodnevni suputnici milijuna ljudi. Razgovor se fokusira na pitanje zašto sve više vjerujemo odgovorima koje dobivamo s ekrana mobitela, često i više nego liječnicima, te kakve to posljedice ima na kritičko mišljenje, mentalno zdravlje i društvo u cjelini.
Šurija objašnjava da povjerenje u umjetnu inteligenciju ne proizlazi iz njezine objektivnosti, već iz dostupnosti i tona samopouzdanja kojim komunicira. U svijetu u kojem je zdravstveni sustav često nedostupan, a liječnici nemaju vremena za razgovor, ljudi se okreću alatima koji su uvijek pri ruci i koji nude brze, uvjerljive odgovore. Problem nastaje kada se takvi odgovori počnu doživljavati kao konačna istina, a ne kao jedan od mogućih izvora informacija.
Prema njemu, veliki jezični modeli trenirani su na internetu koji sam po sebi nije skup provjerenih istina, već kolektiv mišljenja, interpretacija i pristranosti. Zbog toga umjetna inteligencija često zvuči uvjerljivo, ali zapravo reproducira prosjek internetskog razmišljanja. Takav sustav, dodatno programiran da bude ‘ugodan’ i sklon povlađivanju korisniku, može postati svojevrsna ‘matematička ulizica’ koja potvrđuje postojeća uvjerenja umjesto da ih propituje.
Poseban naglasak stavljen je na opasnost brze gratifikacije. Mozak, objašnjava Šurija, nije stroj za razmišljanje, već stroj za štednju energije. Kada se naviknemo na brze odgovore i dopaminske nagrade koje donosi umjetna inteligencija, gubimo motivaciju za dublje promišljanje, analizu i sumnju. Dugoročno, to može dovesti do slabljenja kapaciteta kritičkog mišljenja i ovisnosti o alatima koji razmišljaju umjesto nas.
U razgovoru se dotiču i pitanja cenzure i društvene poželjnosti. Budući da su modeli trenirani i dodatno ‘uglađeni’ ljudskim povratnim informacijama, često izbjegavaju jasne i neugodne tvrdnje, čak i kada su one utemeljene. Time umjetna inteligencija ne reflektira stvarnost, već ono što je društveno prihvatljivo ili pravno sigurno, što otvara ozbiljna pitanja o objektivnosti informacija koje nam se serviraju.
Šurija upozorava i na širi društveni kontekst. Algoritmi i mehanizmi angažmana, već poznati s društvenih mreža, potiču polarizaciju, jednoumlje i stvaranje digitalnih ‘echo chambera’. Ekstremniji stavovi dobivaju više pažnje, a ono što se često ponavlja počinje djelovati istinitije nego što jest. U takvom okruženju, umjetna inteligencija dodatno učvršćuje postojeće obrasce razmišljanja umjesto da ih razbija.
Kao moguću strategiju preživljavanja u digitalnom dobu, psiholog naglašava važnost svjesnog isključivanja. Povratak analognim iskustvima, čitanju fizičkih knjiga, pisanju rukom i razgovorima licem u lice vidi kao nužan balans tehnologiji koja sve više preuzima kognitivne funkcije. Umjetna inteligencija, zaključuje, nije neutralan alat i ne smije se koristiti pasivno. Razumijevanje njezinih ograničenja, pristranosti i mehanizama ključno je kako bismo iz nje izvukli korist, a ne postali njezin produžetak.
Razgovor u LOOD Podcastu ne nudi jednostavne odgovore ni utješne zaključke, ali jasno pokazuje da pitanje umjetne inteligencije nije tehnološko, već duboko psihološko i društveno. U svijetu u kojem su alati sve pametniji, najveći izazov ostaje kako ne postati mentalno lijeniji. Ovo tako nije epizoda koja nudi recepte, trikove ili brza rješenja. Naprotiv, riječ je o sporom, ponekad nelagodnom seciranju našeg odnosa prema tehnologiji koja nas ne prisiljava, nego zavodi. Umjetna inteligencija ovdje nije prikazana kao autonomna prijetnja, nego kao ogledalo naših navika, lijenosti i potrebe za potvrdom. U vremenu u kojem se brzina i ugodnost prodaju kao vrhunske vrijednosti, ovaj razgovor podsjeća da je kritičko razmišljanje postalo naporan, ali nužan oblik otpora.
Psiholog Šurija u showu je vrlo discipliniran u razmišljanju. Tip ne paničari, ne moralizira, ne prodaje ni techno-spas ni techno-apokalipsu.
On radi jednu stvar koju većina ljudi preskače jer je naporna: stalno vraća fokus na psihologiju korisnika, ne na mitologiju alata. AI nije zao, nije pametan, nije ni glup. On je pojačalo ljudskih obrazaca. Ako si lijen, bit će savršen za tvoju lijenost. Ako si površan, dobit ćeš savršeno zapakiranu površnost. Ako tražiš potvrdu, dobit ćeš je s osmijehom. I to je najopasniji dio. Ne laže te agresivno, nego te mazi dok ne prestaneš misliti.
Posebno je točno ono s ‘matematičkom ulizicom’. To je precizno, gotovo brutalno točno. Sustav koji je dizajniran da bude ugodan, da smanjuje trenje, da te zadrži, ne može istovremeno biti neugodan nositelj istine. Istina često bode, frustrira, traži napor. Engagement to ne voli.
