Internet je zbir mišljenja, ne zbir činjenica. Znanstveni autoritet ne jamči istinu ako se istraživanja ne mogu ponoviti i baš zato medijska pismenost počinje s pitanjem – gdje ovo može biti pogrešno?
1
Internet je zbir mišljenja, ne zbir činjenica. Znanstveni autoritet ne jamči istinu ako se istraživanja ne mogu ponoviti i baš zato medijska pismenost počinje s pitanjem – gdje ovo može biti pogrešno?
U kontekstu društvene poželjnosti pojavljuje se i problem cenzure jer umjetna inteligencija često neće nekoga/nešto jasno nazvati prevarantom, čak ni kada za to postoje razlozi, jer je programirana da izbjegava pravni i reputacijski rizik. Istodobno, prosječnom korisniku postaje sve teže procijeniti vjerodostojnost informacija. Iako postoje alati i baze poput znanstvenih repozitorija, čak i stručnjacima ponekad je teško razlučiti što se doista krije iza podataka, brojki i studija, a kamoli onima bez znanstvenog obrazovanja. Problem dodatno produbljuje činjenica da glasni i samouvjereni izvori često djeluju uvjerljivije od opreznih i nijansiranih objašnjenja, čulo se u podcastu LOOD gdje je gostovao hrvatski psiholog Boris Šurija.
Šurija pritom upozorava da ni znanost nije imuna na pristranosti. Replikacijska kriza u psihologiji pokazala je da se velik dio istraživanja, posebno onih provedenih prije nekoliko desetljeća na malim i homogenim uzorcima, danas ne može ponoviti s istim rezultatima. Utjecaj institucija, prestiža i međuljudskih odnosa ostavio je traga čak i u najuglednijim časopisima. Zbog toga ni pozivanje na znanstvene izvore nije jamstvo potpune istine. Umjetna inteligencija može pomoći u pronalaženju različitih perspektiva i suprotstavljenih argumenata, ali konačna odgovornost ostaje na korisniku. Ključno je svjesno tražiti kontradikcije, pitati gdje informacija može biti pogrešna i izlagati se stavovima koji ne potvrđuju unaprijed formirano mišljenje. Tek tada alat prestaje biti sredstvo samopotvrđivanja i postaje poticaj za stvarno razmišljanje.
