Država u nekom trenutku mora shvatiti da se mora maknuti iz ljudskog života jer stalno zabranjivanje, treniranje strogoće i pravljenje važnim ne funkcioniraju uvijek, kazao je u predzadnjoj emisiji ‘Explora’ Radio Pule hrvatski astronom, futurist i jedan od najzanimljivijih hrvatskih umova Korado Korlević.

Govorio je u kontekstu polonija, umjetnog gnojiva i uzgoja duhana koji je zabranjeno uzgajati.

– Država mora trenirati strogoću. Zašto ne smiješ, recimo, uzgajati mak koji je prekrasan, pitomi mak ili hrpu toga drugoga što se ne smije uzgajati, ali kad bi sad netko zbilja uzeo sve ono što je zabanila politika, pola naših nonica u Istri bi završilo u zatvor. Oni love sve te koji imaju jednu ili par stabljika marihuane, ali imaš i neke izuzetno halucinogene biljke koje su na zabranjenoj listi ali su tu već pedeset godina cvijeće. I svi vole to cvijeće, neću sada spominjati koje jer bi nam počeli nonice hapsiti. U jednom vrtu bi mogli pronaći drogu za sve narkomane Istre, ako netko hoće i zna što mu treba – kazao je.

Mi naprosto volimo imati zabrane, onda se država pravi važna, sve nas štiti da ne bismo umrli, a to njima omogućava da se voze u blindiranim autima, pale rotirke i da su frajeri, dodao je u svom stilu Korlević.

Prebacili su temu na hrvatsku građevinu i velika poskupljenja u tom sektoru.

– Zna se točno da, kada država odluči stavljati poticaje u građevinu, ubacuje se ogromna količina novca, što utječe na rast cijena. Znači, svaki put kad država daje poticaje, recimo na stanogradnju, cijene rastu. Država će dati poticaj, primjerice, još tisuću kuna po kvadratu, i cijena kvadrata poskupi za tisuću. To je novac koji država direktno daje poduzetnicima da ne propadnu. Sektor je trebao financijsku injekciju, hrpi ljudi je trebao stan, a najgluplji način je dati poticaj, jer je poznato da to ne ide tim ljudima. Stanovi neće pojeftiniti, već će novac otići građevinskom sektoru. Poticaje su trebali dati kroz komunalije. Postoje drugi načini, zna se kako se to radi u svijetu, zna se kako se radilo i kod nas prije, ali nije ispravno davati poticaje izravno građevini. Svugdje gdje se to napravi, to je transfer državnog novca, obično ortacima iz građevinskog sektora – logičan je zaključak istarskog učitelja.

Marxu bi bilo drago – ubacio se voditelj Elvis Mileta – zavladala je diktatura proletarijata: čekaš običnog vodoinstalatera dva, tri mjeseca. Brže ćeš doći na red za specijalistički pregled u bolnici nego za vodoinstalatera u kući…

– Ali problem nije samo u tome, nego i u školskom sustavu. Institut za društvena istraživanja proveo je test prije desetak godina. Ispitivali su koliko je poduzetničke inicijative među učenicima u hrvatskim školama, i otkrili da 2,1 posto učenika ima poduzetnički mentalitet i preuzima odgovornost. U Americi također čekaš vodoinstalatera, ali ne toliko dugo. Kod nas, u školstvu i obiteljima, spominje se koji su poslovi ‘dobri poslovi’. Dobar posao nije biti poduzetnik. Taj stav ostao je još iz socijalizma.

A to je do države. Hrvati su izvrsni poduzetnici kad odu izvan Hrvatske. Ali što se djeci sugerira da bi trebali postati? Tko im sugerira da je vodoinstalater dobar posao? Je li to ikad probano u školama, pitao je Mileta.

– Kad pitaš što je najbolje biti, odgovor je: uhljeb. Najbolje je raditi za državu. Sindikati dižu plaće daleko iznad privatnog sektora, a javna poduzeća toliko su zaštićena da je tamo ‘super, super, super.’ Biti mali šef u nekom javnom poduzeću? Ti si kralj u Hrvatskoj. Zašto bi se itko mučio razmišljanjem o kupnji kombija ili nabavi materijala? Osim toga, zakon o obrtništvu opet je protiv poduzetnika. Kad god političar nešto govori, poduzetnik je unutarnji neprijatelj. Država nije mjesto za poduzetništvo.

Htio sam te pitati, je li možda vrijeme da se opet organiziramo kao što su to činili naši roditelji ili mi sami – nastavio je voditelj intervju.

– Sjećam se kako su se početkom sedamdesetih organizirali. Sjećam se jednog odličnog, možda najboljeg hrvatskog časopisa, ‘Sam svoj majstor.’ Nije se trebalo petljati u poslove koje možeš zeznuti. Nitko ti to nije branio. I tada si imao tehnički odgoj u školi, klubove narodne tehnike posvuda. Svi smo znali raditi sve jer je klima bila takva. Možemo li se organizirati s obzirom na situaciju, kad čekaš vodoinstalatera tri mjeseca, pa opet uzeti stvari u svoje ruke? Sad smo u takvoj situaciji da će ti prije netko napisati pjesmicu nego popraviti vodokotlić.

Moramo se organizirati. Ali tko će to učiniti? Ovo je pitanje odluke – Sabor, ministarstva, sindikati, škole, roditelji.

Jesmo li spremni to napraviti? Postoji li konsenzus? Roditelji? Ne. Oni bi radije da im djeca rade negdje u javnim službama. Ali, ako pustimo Sabor, tko će donijeti tu odluku? Možda kućni savjet? Čovjek u mirovini, bivši vodoinstalater, može gratis popraviti vodokotlić susjedima.

Ako ga uhvate da radi gratis, a nije platio PDV? Nitko ga neće uhvatiti. Osim možda… Gle, kad je Sputnik 1957. poslan u orbitu, Amerikanci su shvatili da im je školski sustav u problemu.

Provedeno je istraživanje, vlada je naredila studiju, i izašao je dokument pod nazivom ‘Nacija u opasnosti.’ Nakon toga krenula je politička odluka da se reformira kompletno školstvo u SAD-u: najbolje knjige, škole, učilišta, sve u 10 godina. Ali, mora postojati politička odluka.

Mora se donijeti politička odluka da prestanemo prodavati maglu kroz doživljajnu ekonomiju. Neki političar mora odlučiti da je došlo vrijeme da se poduzetništvo uvede u škole i tretira na drugačiji način. Školske zadruge koje su preživjele sve ove transformacije trebaju pomoć da bi ponovno proradile.

U Italiji, na primjer, srednje škole imaju poduzetničke odjele gdje učenici realiziraju male projekte koristeći školske resurse. To nije klasična zadruga. Inicijativa nedostaje u našem školskom sustavu. Učenici moraju razmišljati, a ne da država misli za njih. Ali, ako oni misle, što će biti s nama u državi?

Explora se emitira utorkom kao video emisija na YouTubeu i ne propušta se jer obiluje kvalitetnim sadržajem.