Klasik svjetske književnosti, Stranac Alberta Camusa, ponovno je doživio svoju filmsku adaptaciju, pedeset i osam godina nakon pokušaja Luchina Viscontija. Premijerno prikazan na venecijanskom festivalu, film L’Étranger kritičari već nazivaju iznenađujuće uspješnim, upravo zato što je redatelj François Ozon odlučio izdati izvorni tekst kako bi iznio vlastitu, antikolonijalnu viziju.
U glavnoj ulozi Meursaulta, čovjeka kojeg manje optužuju za ubojstvo, a više za to što nije plakao na sprovodu vlastite majke, je Benjamin Voisin, čiju izvedbu kritika hvali kao sjajan prikaz ravnodušnosti i otuđenosti.
Ozon, poznat kao najproduktivniji francuski redatelj, poštuje glavne linije Camusova romana iz 1942. Radnja je smještena u Alžir 1938. godine i prati Meursaultovu ravnodušnost nakon smrti majke i fatalni čin ubojstva. Ipak, Ozon je hrabro zamijenio slavni uvod: “Danas, mama je umrla”, snažnijom i direktnijom rečenicom: “Ubio sam Arapa.”
Time je redatelj, čiji je djed bio sudac u Alžiru, naglasio svoju antikolonijalnu interpretaciju. Tu namjeru pojačava i završetak filma, koji se zatvara uz pjesmu Killing an Arab benda The Cure te prologom sastavljenim od arhivskih snimaka Alžira asimiliranog francuskom kulturom. Ozon smatra da je taj kolonijalni period “stranica koju je naša zemlja potisnula” i da je kroz film želio otvoriti dijalog.
Film je snimljen u oštrom crno-bijelom formatu, dijelom zbog ekonomskih razloga – rekonstrukcija Alžira je bila lakša u crno-bijelom svijetu – ali i kao svjesna odluka uz evociranje klasičnog Hollywooda. Kako bi postigao egzistencijalnu krizu Meursaulta, Ozon se inspirirao bijelom igrom (le jeu blanc) karakterističnom za kino Roberta Bressona.
Glumac Benjamin Voisin (28), koji je već osvojio nagradu César za Izgubljene iluzije, ulozi se posvetio uz potpunu distancu. Ozon je otkrio novinarima kako su se drugi glumci žalili da ih Voisin nije gledao u oči, jer je bio “jednostavno unutar lika”. Glumac je izjavio kako se pustio “toku sumnji i nerazumijevanja te tjeskobe koju svi imamo u odnosu na smrt”.
Ozon je istaknuo da su “sve adaptacije izdaje” te da je on bio slobodniji od Luchina Viscontija, čiji film iz 1967. godine s Marcellom Mastroiannijem u ulozi Meursaulta, prema Ozonovom mišljenju, nije bio uspješan. Visconti je, naime, imao mnogo ograničenja od strane Camusove udovice, dok je Ozon, nakon što je dobio blagoslov, mogao unijeti svoju suvremenu viziju.
Unatoč kritičkim primjedbama da Ozon ponekad senzualizira ključne scene i koristi previše didaktičnu glazbu, Stranac se potvrđuje kao iznimka pravilu da velika knjiga rijetko donosi dobar film. Potvrdu za to domaća publika može potražiti ovih dana na Zagreb Film Festivalu, u čijem programu se nalazi i ovaj naslov.
