Pola kese loše strane robe, jer domaće zdrave spize gotovo da i nema, jutros ste u samoposluzi platili 30 eura, a popodne stranom teleoperateru istresli još stotinu eura za obiteljski paket interneta, televizije i mobitela. Niste išli osobnim automobilom jer parking je preskup, baš kao i gorivo koje vam na hrvatskoj pumpi naplaćuju Mađari. Njima …
Pola kese loše strane robe, jer domaće zdrave spize gotovo da i nema, jutros ste u samoposluzi platili 30 eura, a popodne stranom teleoperateru istresli još stotinu eura za obiteljski paket interneta, televizije i mobitela. Niste išli osobnim automobilom jer parking je preskup, baš kao i gorivo koje vam na hrvatskoj pumpi naplaćuju Mađari. Njima nije tako skupo jer ga bez obzira na sankcije jeftino kupuju u Rusiji, transportiraju bez većih problema preko Ukrajine i prodaju vama.
Što ne bi kad mogu.
Boli vas glava, naravno da vas boli kad mislite o tome, pa uzimate jaki painkiller, neko generičko strano smeće koje je upravo IN jer su ga lobisti isfurali vašem obiteljskom liječniku. Cijena, sitnica. Srećom, tješite se, pijete taj otrov s vodom iz česme koja je još uvijek čista i domaća, a onda se sjetite da je od ovog mjeseca skuplja 60 posto. I tako skenirate, HEP, čistoću, pričuvu,ovu pretplatu, onu pristojbu, mala ide na violinu, mali treba nove patike za na balun, račun za računom, a ona kuja od bivše žene dušu bi iz vas, da je od eura, u tren isisala.
Brat joj je u pravosuđu, blizak vlasti, naravno da niste imali šanse u toj građanskoj parnici, a kad ste doznali da ju ševi ono đubre od vašeg odvjetnika, umalo ste ga ovjerili. Niste, naravno, jer nemate love za pravog odvjetnika. Odvjetnici danas vade iz svih govana one koji imaju lovu.
Vi je nemate. Kako bi je i imali s tako dosadnom diplomom društvenih znanosti koje ste studirali uvjereni da mijenjate svijet jer ‘there’s nothing you can do that can’t be done, nothing you can sing that can’t be sung’, a onda se razočarali u srednjim tridesetima postavši svjesni da ‘je standard pokvario ljude, da jedu govna i sanjare’.
Pojeli ste turske lazanje iz mikrovalne pećnice i gledate TV. Bar imamo nacionalnu televiziju, javnu televiziju. Javna je kao javna kuća, mislite dok šaltate po daljinskom, jedan strani dnevnik, drugi strani dnevnik s domaćom koncesijom, kIč, nabrijavanje, plastične grudi, loš humor, reklame, preplaćeni sportaši, idioti na svim ključnim pozicijama, reklame, reklame, reklame.
Stišćete crveno na daljinskom, zamišljate da je to onaj botun i da imate lansirni kod, ali jebiga, nije.
Studeni je. Na vašem balkonu nije hladno jer živite na jednom od najboljih mjesta na planeti. Pušite joint, pijete bevandu, gledate kako se neki idiot ne zna parkirati pod vašom zgradom i tad se odjednom počne događati ono neizbježno, sve nekako samo od sebe. Prvo na obrazu, pa na ustima i odjednom vaše se lice grči od cereka do te mjere da vam je neugodno koliko vam je dobro u toj mirnoj šibenskoj noći.
Grapefruit moon, one star shining, shining down on me
Heard that tune, and now I’m pining, honey, can’t you see?
