Nostalgija, melankolija, malo (više) eskapizma, koje zrno utopije, pa onda živahnost u svojoj punini da začini stvari, na sve to evocira glazba poznate francuske grupe Nouvelle Vague koja više od dva desetljeća obrađuje slavne punk i rock numere iz 20. stoljeća u sasvim novom, profinjenom i prepoznatljivom bossa nova aranžmanu.
Naziv benda istovremeno se odnosi na francuski novi val, originalni filmski pokret iz 60-ih, kao i na svjetski glazbeni pokret iz 70-ih i 80-ih, kojem pripadaju mnoge pjesme iz njihovog opusa. Povodom nadolazećeg koncerta u Beogradu, u Domu omladine 14. svibnja, tim je riječima Vogue Adria počeo intervju sa jednom od osnivača benda Marcom Collinom.
Magija s vašim bendom počinje s obradom In The Manner of Speaking. Riječ je o pjesmi s vašeg prvog albuma iz 2004. godine, a podjednako je aktualna i danas. Sjećate li se što je bilo presudno za odabir prvih pjesama koje ste obradili?
Kreiranje osobnog soundtracka. Povezivanje generacija kroz omiljene pjesme. Pokušao sam odabrati pjesme koje su mi bile stvarno poznate, pjesme koje sam volio dok sam bio mlad, pjesme koje su imale utjecaj na mene. I izbor smo radili s Olivierom, koji je bio malo stariji od mene, pa je njegov izbor obuhvaćao razdoblje između ’78. i ’81. godine, dok sam ja bio više usmjeren na ’82, ’83, ’85. Tako smo napravili selekciju.
Tko je bio Nouvelle Vague prije Nouvelle Vague?
Počeo sam se baviti glazbom krajem 80-ih, a zatim sam imao mnogo projekata tijekom 90-ih, uključujući bend pod imenom Ollano koji je bio vrlo uspješan u Francuskoj. Radio sam i soundtracke, producirao albume za druge umjetnike. Bio sam zaljubljen u house glazbu, elektronsku glazbu. Također, imam svoju glazbenu izdavačku kuću od 1998. godine. Olivier (suosnivač koji je preminuo 2021. godine) radio je slične stvari, ali je bio više okrenut pop glazbi, dok je tijekom 90-ih snimao albume s bendom Les Objets. On je dolazio svirati gitaru na mojim projektima, tako smo se upoznali.
Na što vas osobno asociraju godine francuskog novog vala, kako u glazbi, tako i na filmu?
Postoje neke poveznice između 60-ih i 80-ih, jer je, naravno, Nouvelle Vague u francuskom filmu zapravo započeo krajem 50-ih. To je bio vrlo punk pristup, odlučili su odbaciti sve te teške kamere. Prije njih, sve je moralo biti snimano u studiju, a oni su odlučili izaći van, snimati svoje prijatelje, ne profesionalne glumce, bili su vrlo slobodni. Željeli su napraviti revoluciju u filmu, protiv starije generacije, a to je točno ono što se dogodilo s punkom ’77. godine. Željeli su stvarno napraviti revoluciju i započeti nešto novo. Tako da ima mnogo zajedničkih točaka između tih pokreta u filmu i u glazbi.
Razmišljate li ikada o svom savršenom slušatelju? Je li to žena u crnoj svilenoj haljini na balkonu, dok pije vino i drži cigaretu, dok vaša glazba odjekuje u pozadini? Ili par koji pleše tango na kiši?
Nikada nisam o tome razmišljao, ali da, dopada mi se vaš primjer. Mislim da možete slušati Nouvelle Vague svuda, možete ga slušati mirno, ako želite biti u posebnom melankoličnom raspoloženju, ili ako želite biti u nekom ludom raspoloženju… ponekad mislim da možete sve što želite uz našu glazbu.
Ima mnogo nostalgije i melankolije u vašoj glazbi. Rekla bih da ih mnogi koriste kao vrata u prošlost, u neke daleke uspomene. Kako gledate na to, imate li svoje metode za bijeg od stvarnosti?
To je zanimljivo, jer mislim da zapravo mnogi slušatelji, naročito mladi ljudi, zapravo ne poznaju originalne pjesme, jer ih se ne sjećaju. Mislim da je više u pitanju melankolija. Ali da, moj način da pobjegnem od stvarnosti jest da stvarno slušam glazbu. Naravno, bilo koju glazbu. Ili da gledam filmove, čitam knjige, kao i svi drugi.
Izdvojili smo za vas samo nekoliko odgovora iz razgovora, a cijeli intervju svakako pročitajte na stranicama Vogue Adria.
