Njihov pjevač, gitarist i glavni autor Tom Verlaine umro je u siječnju 2023., a basist Fred Smith u veljači ove godine. Od četvorice glazbenika koji su 1977. snimili legendarni album Marquee Moon danas je živ samo bubnjar Billy Ficca. Iza benda koji nikada nije ostvario veliki komercijalni uspjeh ostalo je tek nekoliko studijskih albuma, ali i glazbeno nasljeđe čiji se utjecaj gotovo pola stoljeća kasnije još uvijek može čuti u suvremenom rocku.
Lloyd je preminuo u svom domu u Chattanoogi u Tennesseeju, od raka žučnih vodova koji mu je dijagnosticiran u ožujku ove godine. Bio je jedan od osnivača Televisiona i gitarist na sva tri njihova studijska albuma. Njegova uloga u oblikovanju prepoznatljivog zvuka benda bila je presudna, premda je u javnoj percepciji Television često ostajao u sjeni karizmatičnog i zagonetnog Verlainea. Njihov glazbeni odnos, obilježen izvanrednim međusobnim razumijevanjem, ali i dugotrajnim nesuglasicama oko autorstva, stvorio je jednu od najzanimljivijih gitarističkih suradnji u povijesti rock glazbe.
Priča počinje u New Yorku početkom sedamdesetih, u vrijeme kada se u klubovima poput CBGB-a i Max’s Kansas Cityja okupljala generacija glazbenika koja će promijeniti američku popularnu glazbu. Television je nastao 1973. iz kruga okupljenog oko Toma Verlainea i Richarda Hella, koji su ranije s Billyjem Ficcom svirali u sastavu Neon Boys. Dolaskom Richarda Lloyda oblikovan je bend koji će postati jedan od začetnika njujorške punk scene, iako se njegova glazba već tada znatno razlikovala od onoga što će javnost uskoro početi prepoznavati kao punk.
U istim su klubovima nastupali Ramones, Patti Smith, Blondie i kasnije Talking Heads. Zajednički su im bili odmak od tadašnje glazbene industrije, neposrednost nastupa i potreba za stvaranjem vlastitog izraza. No dok su Ramones rock svodili na kratke, brze i jednostavne pjesme, Television je razvijao složene instrumentalne strukture, duge skladbe i improvizacije koje su više dugovale jazzu i istraživačkom rocku nego ustaljenim pravilima punk glazbe. Njihova pobuna nije se sastojala u odbacivanju glazbenog umijeća, nego u odbijanju očekivanja o tome kako bi rock bend trebao zvučati.
Richard Hell napustio je Television 1975. godine, a zamijenio ga je Fred Smith, dotadašnji basist rane postave Blondieja. Njegov dolazak pokazao se važnim za daljnji razvoj benda. Smithov suzdržani, melodijski promišljeni bas i Ficcin precizan, ali iznimno pokretljiv bubnjarski stil stvorili su ritamsku osnovu koja je Verlaineu i Lloydu omogućila gotovo potpunu gitarističku slobodu. Bend je sljedeće dvije godine usavršavao repertoar na koncertima, postupno gradeći reputaciju među publikom i glazbenim kritičarima.
Kada je u veljači 1977. objavljen Marquee Moon, bilo je jasno da Television ne pripada nijednoj jednostavnoj glazbenoj kategoriji. Album otvara See No Evil, pjesma čija napetost i energija proizlaze iz precizno isprepletenih gitarističkih dionica, a slijede Venus i Friction, u kojima se Verlaineov neobičan vokal i slikoviti, često zagonetni tekstovi stapaju s glazbom koja istodobno zvuči nervozno, elegantno i nepredvidljivo. Na drugoj strani ploče nalaze se Elevation, nježnija Guiding Light, Prove It i završna Torn Curtain, pjesme koje potvrđuju koliko je širok prostor Television pronašao unutar osnovne postave rock benda.
Središnje mjesto zauzima naslovna skladba Marquee Moon, gotovo jedanaestominutno putovanje izgrađeno na jednostavnoj, uporno ponavljanoj gitarskoj figuri. Umjesto uobičajene smjene strofa, refrena i sola, pjesma se postupno razvija, mijenja intenzitet i otvara prostor dugoj Verlaineovoj improvizaciji. Dvije gitare čas se razdvajaju, čas nadopunjuju, dok bas i bubnjevi održavaju ritam koji čitavu konstrukciju drži na okupu. U trenutku kada se skladba nakon dugog instrumentalnog uspona vraća početnom motivu, postaje jasno da njezino trajanje nije posljedica pretjerivanja ili potrebe za demonstracijom virtuoznosti. Svaka minuta ima svoje mjesto.
Upravo je odnos dviju gitara bio najveća posebnost Televisiona. Verlaine i Lloyd nisu slijedili tradicionalnu podjelu na ritam i solo gitaru. Njihove su se uloge neprestano mijenjale, a pojedine dionice koje same za sebe zvuče gotovo nedovršeno dobivale su puni smisao tek kada bi se spojile. Lloyd je taj odnos u jednom intervjuu usporedio sa zupčanicima koji se okreću različitim brzinama ili dijelovima slagalice. Svaki pojedini dio možda nema smisla izvan cjeline, ali u odgovarajućem odnosu s drugim dijelom savršeno pristaje.
Iza prividne spontanosti skrivao se iznimno discipliniran rad. Pjesme su bile temeljito uvježbane prije ulaska u studio, a snimanje je najvećim dijelom zadržalo energiju zajedničke svirke. Album su producirali Tom Verlaine i Andy Johns, poznat po radu s Led Zeppelinom i Rolling Stonesima. Njihovi različiti pogledi na zvuk izazivali su nesuglasice, ali konačna snimka ostala je iznenađujuće čista i neposredna. Gitarističke dionice nisu bile zatrpane efektima, a Lloyd je pojedine dijelove nasnimavao dvostruko, s gotovo nevjerojatnom preciznošću, stvarajući bogatiji zvuk bez pomoći tadašnjih studijskih elektroničkih pomagala.
Lloyd je kasnije otvoreno govorio i o manje skladnoj strani njihova partnerstva. Smatrao je da njegov doprinos nastanku pojedinih pjesama nije bio dovoljno priznat, posebno kada je riječ o gitarskim figurama koje su postale ključni dijelovi kompozicija. Kao primjer navodio je Friction, čiju je prepoznatljivu dionicu, prema vlastitom svjedočenju, osmislio tijekom probe. Za Guiding Light uspio je izboriti zajednički autorski potpis. Verlaine je ostao dominantna autorska osobnost benda, ali Lloydovi iskazi pokazuju koliko je konačni rezultat ovisio o njihovoj suradnji, čak i kada se nisu slagali oko toga kome pripadaju zasluge.
Marquee Moon nije osvojio američke top-ljestvice. U Velikoj Britaniji stigao je do 28. mjesta ljestvice albuma, a kritičari su njegovu vrijednost prepoznali gotovo odmah. U godišnjem izboru glazbenih kritičara Pazz & Jop, koji je organizirao Village Voice, zauzeo je treće mjesto među albumima 1977., iza Sex Pistolsa i Elvisa Costella, a ispred ploča Fleetwood Maca, Steely Dana i Ramonesa. S vremenom se njegov ugled samo povećavao, što je prilično neobična sudbina za album koji u vlastitoj zemlji nije ostvario značajniji komercijalni rezultat.
Drugi album Adventure, objavljen 1978., donio je nešto mekši, melodiozniji i suzdržaniji zvuk. Premda nije dostigao status prethodnika, pjesme poput Glory, Days i Foxhole pokazuju bend koji nastavlja istraživati vlastiti izraz, umjesto da ponavlja već pronađenu formulu. Iste godine Television se raspao, iscrpljen unutarnjim napetostima, različitim ambicijama i odnosima koji su sve teže podnosili zajednički rad.
Verlaine i Lloyd nastavili su samostalne karijere. Lloyd je već 1979. objavio album Alchemy, a tijekom sljedećih desetljeća surađivao je s brojnim glazbenicima, među kojima se posebno ističe Matthew Sweet. Television se ponovno okupio početkom devedesetih i 1992. objavio istoimeni treći studijski album. Donio je zreliji, minimalističkiji zvuk, s manje mladenačke nervoze, ali s istom sklonošću neobičnim gitarističkim odnosima i instrumentalnim istraživanjima. Bend je nakon toga povremeno nastupao, a Lloyd ga je napustio 2007. godine. Njegovo mjesto zauzeo je Jimmy Rip, dugogodišnji Verlaineov suradnik.
Utjecaj Televisiona u međuvremenu se širio daleko izvan njujorške scene. Njihov pristup gitarama, melodiji i strukturi pjesama odjekivao je u post-punku, alternativnom rocku i indie glazbi, od Sonic Youtha i R.E.M.-a do Pavementa, Pixiesa i The Strokesa. U britanskoj glazbi tragovi njihove estetike mogu se prepoznati u radu brojnih post-punk sastava, a gitarist The Smithsa Johnny Marr, koji se od Lloyda oprostio nazvavši ga istinskom inspiracijom, jedan je od najpoznatijih glazbenika koji su otvoreno iskazivali divljenje njihovom pristupu instrumentu.
Ipak, nasljeđe Televisiona ne svodi se samo na popis bendova koji su ih slušali. Njihov važniji doprinos možda je u tome što su pokazali da se rock glazba može razvijati izvan tadašnjih podjela između jednostavnog i složenog, sirovog i sofisticiranog, alternativnog i virtuoznog. Mogli su svirati s punk bendovima, dijeliti njihovu publiku i energiju, a pritom stvarati skladbe koje su se razvijale poput dugih instrumentalnih razgovora. Njihova glazba bila je dovoljno neobična da se odupire vremenu u kojem je nastala, a dovoljno neposredna da joj ni danas nije potrebno posebno objašnjenje.
Pritom se često zaboravlja koliko je Television bio kolektiv. Verlaineova karizma i autorska dominacija učinile su ga zaštitnim licem benda, ali Ficcin bubnjarski osjećaj za prostor, Smithova nenametljiva melodijska inteligencija i Lloydova precizna, prodorna gitara bili su jednako važni dijelovi zvuka koji nitko od njih pojedinačno nije mogao stvoriti. Lloydova smrt posebno snažno podsjeća na tu činjenicu jer je upravo njegova gitara često bila ona koja je Verlaineovim idejama davala dodatnu dimenziju, otvarala im prostor ili ih provocirala da krenu u neočekivanom smjeru.
Gotovo pedeset godina nakon objavljivanja, Marquee Moon još uvijek je album koji se teško može zamijeniti s bilo kojim drugim. Nema u njemu potrebe za velikim studijskim spektaklom, monumentalnim aranžmanima ili naglašavanjem vlastite važnosti. Četvorica glazbenika u studiju su zabilježila nešto što su godinama razvijala na pozornici, svirajući glazbu koja je pripadala njihovom vremenu, ali nije bila njime ograničena. Richard Lloyd više nije među nama, kao ni Tom Verlaine i Fred Smith. A kada započne ona poznata gitarska figura naslovne skladbe, sve četvero ponovno je zajedno, upravo ondje gdje su ostavili najviše od sebe.
