Nema dalje, pišu nakon utorka u zagrebačkoj Areni domaći muzički mediji. Bio je to najbolji koncert ikada, vrište naslovi! Aleksandar Dragaš opremio je članak u Jutarnjem listu riječima: ‘Aleluja, braćo i sestre, uz Nicka Cavea dospjeli smo u raj! Nakon ovoga, više nema smisla ići na koncerte.’
Koncert o kojem svi pričaju napravili su Nick Cavea i The Bad Seeds u utorak u zagrebačkoj Areni pred 17 tisuća ljudi, očito velikih sretnika koji su bili na pravom mjestu u pravo vrijeme, bez obzira bili fanovi ili lovci na hajp. Uboli su najbolje dvi ipo ure benda i 67-godišnjeg pećinara.
Dok čitam sve moguće članke s koncerta i pratim silnu euforiju svakoga tko je bio, čuo i vidio, mogu ih donekle shvatiti, naježiti se na daljinu i pokušati se vratiti u taj film. Jednom sam, naime, i ja vidio Nick Cavea i The Bad Seeds, mrmljam si u bradu dok s baterijskom lampadinom u ruci silazim u mračne podrume vlastitih sjećanja i kroz gustu paučinu nastojim se probiti do zakrcanih polica gotovo zaboravljene sreće, uzbuđenja i divote. Bilo je to, čini mi se, početkom davnog ljeta, prije ovog stoljeća, iljadudevestodevedesetsedme.
Bio je još uvijek dan dok sam hodao Zrinjevcem prema Lisinskom, posve solo, kao u nekom snu. Uletio mi je neki povlašteni upad, super pozicija u dvorani, gotovo pod sjenom Blixina šešira. Pokušavam se sjetiti je li to bilo prve ili druge noći, tog prvog nastupa Cavea i jalova sjemena u Hrvatskoj ikada, ali memorija mi je na jako starom disku i sjećanje me u taj dio arhive pustiti neće. Previše je to davno i daleko, ali ono čega se sjećam još uvijek snažno je, u celofan umotano kao suvenir, ta silueta nezaboravnog iskustva, blještavog i nezaboravnoga. Bilo je fantastično, savršeno odsvirano i baš dojmljivo iskustvo.
Mislim da nikad prije nisam konzumirao rock koncert sjedeći. Utapao sam se u tu fotelju Vatroslava Lisinskoga i poput solara se punio svakim atomom muzike , trijezan i nadasve svjestan da me dopalo biti baš na specijalnom mjestu, u epizodi kakve život ne emitira često.
Falio mi je samo još srebrni pinjur da si stružem njime po leđima, grebem potkoljenice i predem od zadovoljstva. Gospodin (67) što na stageu recitira i pjeva u crnom odmah bi znao zašto spominjem pinjur i koliko je vražja i prokleta njegova namjena.
He’s a ghost, he’s a god, he’s a man, he’s a guru…
‘Sinoćnja setlista je bila cjelovečernja baraža izvrsnosti, a katarza nije bila nešto do čega treba stići nego nešto što jednostavno traje konstantno ta dva i pol sata, poput droge koje odbija prestati djelovati’, piše Ravno do dna.
Nick Cave je, BTW, na početku koncerta posebno publici predstavio gitarista Georgea Vješticu. ‘On vam je odavde, baba i dida su mu iz Šibenika’.
George je kao gitarist radio i još radi s brojnim jakim imenima tipa Groove Armada i Stone Roses ekipa, u studiju i na turnejama.
I na kraju, realno, vidio sam, čuo kad mi je bilo napeto i kad mi je najviše trebalo, tako da ne režem vene što nisam tog utorka u golemoj dvorani s nogu bio.
U odnosu na njega i bend, jedino još volio bih, da mogu, da se može, a nikad više onako dogodit se neće – samo još jednom uživo čuti ‘Lime tree arbour’, onim ušima i starim povodima. Ugušio bih se u toj plimi od sreće.