U Sovjetskom Savezu je 1986. nastao ‘Kin-Dza-Dza!’, film koji je ponudio nešto potpuno drugačije, postavši jednim od najbizarnijih kultnih ostvarenja u povijesti kinematografije
1
U Sovjetskom Savezu je 1986. nastao ‘Kin-Dza-Dza!’, film koji je ponudio nešto potpuno drugačije, postavši jednim od najbizarnijih kultnih ostvarenja u povijesti kinematografije
Znanstveno-fantastični filmovi osamdesetih godina prošlog stoljeća uglavnom nas asociraju na holivudske blockbustere s naprednim specijalnim efektima i epskim svemirskim bitkama. No, 1986. godine u Sovjetskom Savezu nastao je film koji je ponudio nešto potpuno drugačije, postavši jednim od najobožavanijih, ali i najbizarnijih kultnih ostvarenja u povijesti kinematografije. Riječ je o filmu ‘Kin-Dza-Dza!’ u režiji Georgija Danelije — briljantnoj, uvrnutoj i deadpan satiri koja kombinira estetiku ‘Pobješnjelog Maxa’ s humorom u stilu ‘Monty Pythona’ i filozofskom dubinom Franza Kafke.
Priča započinje u hladnoj Moskvi, kada građevinski radnik Vladimir opušteno izađe iz stana kako bi kupio makarone. Na ulici ga zaustavlja mladi student Gedevan, tražeći pomoć oko neobičnog, bosonogog čovjeka koji tvrdi da je izvanzemaljac i da se izgubio. Misleći da je riječ o šali ili luđaku, Vladimir uzima u ruke izvanzemaljski uređaj za teleportaciju i, ignorirajući upozorenja, pritisne gumb. U djeliću sekunde, Vladimir i Gedevan nađu se usred beskrajne, užarene pustinje na planetu Pluke, smještenom u dalekoj galaksiji Kin-dza-dza.
Ono što uslijedi tijekom dva sata vrhunskog apsurdizma zapravo je genijalna lekcija iz društvene satire. Pluke je ekološki uništen planet na kojem su nekadašnja mora pohlepno pretvorena u pogonsko gorivo, pa se pitka voda sada mora mukotrpno kemijski izdvajati natrag iz tog istog goriva. Čitavo društvo funkcionira na nemilosrdnoj ekonomiji puke razmjene, a najvrjednija valuta na planetu — vrijednija od bilo kakvog zlata — obične su drvene šibice koje Vladimir igrom slučaja ima u džepu.
Dvojica zbunjenih Zemljana ubrzo susreću Bija i Wefa, dvojicu lutajućih pustinjskih zabavljača čiji se cjelokupni jezik svodi na samo dvije riječi: „ku“ (što označava sve pozitivno) i „kju“ (zamjena za psovke i uvrede). Ipak, unatoč jezičnom minimalizmu i primitivnom okruženju, Plukanci robuju nevjerojatno složenim i apsurdnim društvenim konvencijama. Stanovništvo je podijeljeno na dvije kaste: Čatlijance i Pacake. Status se utvrđuje isključivo posebnim uređajem koji svijetli zeleno ili narančasto, a inferiorni Pacaci moraju nositi zvonca na nosu i čučati pred nadređenom kastom. Kada šokirani Zemljani to nazovu najglupljim oblikom rasizma, vanzemaljci ih pitaju kako onda oni na Zemlji razlikuju tko je kome podređen. Vladimir mrtav-hladan odgovara: „Pa, odoka“, na što ih Plukanci razočarano proglase divljacima, tvrdeći da napredna tehnologija ne znači nužno i civilizirano društvo.
‘Kin-Dza-Dza!’ vizualno briljira svojom „salvage punk“ estetikom — srušeni obiteljski vrtuljci služe kao nastambe, grobovi su označeni balonima s posljednjim dahom pokojnika, a statusni simboli koji određuju tko ima moć su — hlače u boji. Cijelu tu atmosferu beznadne, a opet nevjerojatno smiješne zbunjenosti savršeno zaokružuje melankolična i namjerno nespretna glazbena podloga Giye Kanchelija.
Iako je izvan granica bivšeg Sovjetskog Saveza i dalje nepravedno podcijenjen i rijetko prikazivan, ovaj film ostaje bezvremensko remek-djelo. Poput Douglasa Adamsa ili Kurta Vonneguta, Danelija je shvatio najvažniju stvar: da bismo ljudima otvorili oči i pokazali im svu apsurdnost njihovih vlastitih klasnih podjela, birokracije i društvenih pravila koje tretiramo kao apsolutne istine, najbolje ih je bez upozorenja baciti u svijet koji nema baš nikakvog smisla.
