Najveća opasnost našeg vremena možda nije u tome što je glupost sve brojnija. Opasnije je što je postala vidljiva, isplativa i politički upotrebljiva.
1
Najveća opasnost našeg vremena možda nije u tome što je glupost sve brojnija. Opasnije je što je postala vidljiva, isplativa i politički upotrebljiva.
Glupost je nekada morala uložiti određeni trud da bi postala javna. Trebalo je napisati pismo redakciji, doći do mikrofona, nagovoriti izdavača ili se barem popeti na sanduk nasred trga. Danas su dovoljni pametni telefon, internetska veza i nekoliko minuta slobodnog vremena.
Rezultat vidimo svakodnevno. U komentarima ispod članaka, raspravama na društvenim mrežama, teorijama zavjere, političkim kampanjama i, naposljetku, na izborima. Nije sigurno da je glupih ljudi danas više nego prije. Ali posve je izvjesno da su glasniji, umreženiji i vidljiviji.
Talijanski povjesničar gospodarstva Carlo M. Cipolla još je 1970-ih ponudio duhovit, ali neugodno precizan model za razumijevanje takvog ponašanja. Ljude je, prema učinku njihovih postupaka, podijelio u četiri skupine: inteligentne, bespomoćne, bandite i glupe.
Njegova matrica ne mjeri kvocijent inteligencije, obrazovanje ni količinu pročitanih knjiga. Mjeri samo dvije stvari: donosi li neka osoba svojim postupkom korist ili štetu sebi te korist ili štetu drugima.
Inteligentna osoba djeluje tako da koristi i sebi i drugima. To može biti dobar poduzetnik koji zaradi stvarajući radna mjesta, političar koji uspije provesti korisnu reformu ili susjed koji organizira čišćenje zgrade pa svima popravi uvjete života.
Bespomoćna osoba pomaže drugima, ali pritom šteti sebi. To su ljudi čiju požrtvovnost drugi često iskorištavaju, premda se u toj skupini mogu naći i svjesni altruisti koji osobnu žrtvu smatraju moralnim izborom.
Bandit ostvaruje korist za sebe nanoseći štetu drugima. Njegovo je ponašanje društveno štetno, ali barem ima prepoznatljivu logiku: želi novac, moć, položaj ili neku drugu korist. Zbog toga ga je, smatrao je Cipolla, moguće predvidjeti.
A onda dolazi četvrta skupina. Glupa osoba nanosi štetu drugima, a pritom ne ostvaruje nikakvu korist za sebe. Katkad uspije oštetiti i samu sebe. Upravo je zato, prema Cipolli, opasnija od bandita. Bandit barem zna što želi. Glupost proizvodi gubitak bez cilja, plana i racionalnog objašnjenja.
Čovjek može odbiti cjepivo, zaraziti sebe i ugroziti druge. Može širiti laž koja će srušiti povjerenje u instituciju koja i njemu treba. Može glasati za odluku koja će mu smanjiti prava, prihode ili sigurnost samo zato što vjeruje da će netko koga ne voli proći još gore. U Cipollinoj matematici to nije ideologija, nego čisti društveni minus.
Prvi Cipollin zakon kaže da svi uvijek podcjenjujemo broj glupih ljudi u optjecaju. Drugi tvrdi da vjerojatnost gluposti ne ovisi o obrazovanju, bogatstvu, zanimanju, spolu ni društvenom položaju. Diploma može potvrditi znanje iz određenog područja, ali ne jamči razumno ponašanje. Glupost se jednako lako može pojaviti u kafiću, redakciji, upravi velike kompanije, na fakultetu ili u vladi.
Treći, takozvani zlatni zakon, definira glupu osobu kao onu koja drugima stvara gubitak, a sebi ne donosi korist. Četvrti upozorava da razumni ljudi stalno podcjenjuju razornu moć glupih. Misle da će ih urazumiti činjenicama, predvidjeti njihove poteze ili iskoristiti za vlastiti cilj. Cipolla smatra da takav savez gotovo uvijek završava skupo.
Peti zakon glasi: glupa osoba najopasnija je vrsta osobe – opasnija čak i od bandita. U svom eseju Cipolla zaključuje da uspješna društva nemaju nužno manje glupih ljudi, nego više razumnih građana koji ih drže podalje od poluga moći.
Cipolla nije doživio Facebook, X, TikTok ni današnje portale, ali njegova matrica kao da je pisana za digitalno doba. Društvene mreže nisu izmislile glupost. Dale su joj distribucijsku mrežu. Nekada je neutemeljenu tvrdnju čulo nekoliko ljudi za šankom. Danas može obići državu prije nego što je stručnjak stigao napisati prvu rečenicu demantija.
Problem dodatno povećavaju algoritmi kojima nije najvažnije je li sadržaj istinit, koristan ili razuman. Važno je izaziva li reakciju. Bijes, strah, uvreda i moralno zgražanje zadržavaju pažnju, a pažnja donosi zaradu.
Istraživanja političke komunikacije pokazaju da su toksične objave povezane s većim angažmanom publike te da se taj obrazac ponavlja u različitim državama. Drugim riječima, digitalni sustav često nagrađuje upravo ponašanje koje pogoršava javni razgovor. Zato najglasniji komentar često nije najpametniji, nego najagresivniji. Umjerena rečenica traži kontekst. Glupost stane u tri riječi, nekoliko uskličnika i fotografiju izvučenu iz potpuno druge priče.
Isti obrazac prelijeva se u politiku. Kandidat koji priznaje da je problem složen zvuči slabije od onoga koji nudi jednostavnog krivca. Ozbiljan program traži vrijeme i koncentraciju. Slogan nudi trenutno emocionalno olakšanje.
Izborni uspjeh populizma u različitim državama ne dokazuje da su birači glupi. Takva bi tvrdnja i sama bila pojednostavljena i, po Cipollinim kriterijima, prilično glupa. Pokazuje nešto drugo: političko tržište sve češće nagrađuje poruke oblikovane za ljutnju, strah i sukob, čak i kada ponuđena rješenja dugoročno štete upravo ljudima koji ih podržavaju.
To vrijedi i za Hrvatsku. Dovoljno je pogledati predizborne rasprave i komentare ispod političkih vijesti. Komunalni, zdravstveni, gospodarski ili demografski problem u nekoliko se koraka pretvara u raspravu o ustašama, partizanima, migrantima, Srbima, jugoslavenskim simbolima ili ‘izdajnicima’. Tema nestane, sukob ostane, a problem zbog kojeg je rasprava počela ne riješi nitko.
Upravo je to školski primjer Cipolline gluposti: svi potroše vrijeme i energiju, odnosi postanu gori, javni prostor otrovniji, a nitko ne dobije ništa osim kratkog osjećaja pobjede nad nepoznatom osobom na internetu.
Najslabiji dio Cipolline teorije njegova je tvrdnja da se čovjek glup jednostavno rodi. Danas znamo da ponašanje ovisi o obrazovanju, okolnostima, grupnom pritisku, strahu, interesima i informacijskom okruženju. Pametna osoba može napraviti glupost, kao što neobrazovana osoba može postupiti iznimno mudro.
Zato bi Cipollinu matricu bilo korisnije primjenjivati na postupke, a ne trajno etiketirati ljude. Pitanje nije: ‘Tko je glup?’ Bolje je pitati: ‘Tko ovim potezom dobiva, a tko gubi?’
Najveća opasnost našeg vremena možda zato nije u tome što je glupost sve brojnija. Opasnije je što je postala vidljiva, isplativa i politički upotrebljiva. Nekada je glupost imala ograničen domet. Danas ima profil, pratitelje, algoritamsku preporuku – i glasački listić.
