Medijski pismena osoba znat će prepoznati da je u ‘balonu’ i kako izaći iz te lažne medijske stvarnosti. Namjerno će tražiti i čitati izvore s kojima se ne slaže, ne zato da mijenja svoje mišljenje, nego da shvati zašto to mišljenje postoji.
1
Medijski pismena osoba znat će prepoznati da je u ‘balonu’ i kako izaći iz te lažne medijske stvarnosti. Namjerno će tražiti i čitati izvore s kojima se ne slaže, ne zato da mijenja svoje mišljenje, nego da shvati zašto to mišljenje postoji.
Zamislite da svako jutro, umjesto da otvorite prozor i pogledate kakvo je vrijeme, netko drugi odlučuje što ćete vidjeti. I to netko tko zna točno što volite, čega se bojite i što vas ljuti. Dobrodošli u prosječan digitalni dan 2026. godine.
Nikada u povijesti čovječanstva ljudi nisu bili izloženi tolikoj količini informacija. I nikada nije bilo važnije znati prepoznati koja je od tih informacija istinita, koja je poluistinita, a koja je tu samo da vas razljuti dovoljno da kliknete, podijelite ili komentirate.
Kritičko mišljenje nije privilegija intelektualaca ni akademski luksuz. To je osnovna vještina preživljavanja u digitalnom dobu, jednako kao što je nekad bila pismenost.
Algoritmi društvenih mreža ne rade za vas. Rade za oglašivače. Njihov posao je zadržati vas što dulje na platformi, a najlakši način da to postignu je servirati sadržaj koji izaziva snažnu emocionalnu reakciju. Strah, ljutnja, ogorčenje, ponos, zavist, sve su to emocije koje nas tjeraju da ostanemo, scrollamo, reagiramo. Sadržaj koji nas smiruje, informira i daje nijansiranu sliku svijeta? Dosadan je, ne konvertira dobro, nema ga u feedu.
Posljedica tog modela je ono što stručnjaci zovu ‘filter bubble’ ili, slobodnije prevedeno, balon od sapunice. Koristite li, primjerice, YouTube i pratite određenu vrstu sadržaja, platforma će vam uskoro nuditi sve više sličnog. Ako pratite stranice koje zagovaraju određeni politički stav, Facebook će vam pokazivati sve više takvih stranica i sve manje onih koje iznose drugačija mišljenja. Nakon nekog vremena, vaš digitalni prostor postaje komora odjeka u kojoj čujete samo vlastiti glas, pojačan do te mjere da počinje izgledati kao jedina istina na svijetu. Kontraargumenti nestaju, a ako ih i vidite, izgledaju kao napad ili glupost. To nije slučajnost. To je dizajn.
Uzmimo konkretan primjer. Za vrijeme bilo kojeg od brojnih globalnih kriznih trenutaka posljednjih godina, rata, prirodne katastrofe ili ekonomskog potresa, na društvenim mrežama u roku od nekoliko sati pojavljuju se videozapisi, fotografije i ‘svjedočanstva’ koja potom preuzimaju mainstream mediji. Dio je istinit, dio fabriciran, dio izvučen iz konteksta ili star nekoliko godina. Prosječan korisnik koji to vidi u feedu između recepta za pašticadu i fotografije prijatelja s godišnjeg odmora nema gotovo nikakav razlog posumnjati. Izgleda uvjerljivo. Dijeli se brzinom munje. Ispravlja se sporo i tiho, kasnije, kad svi već zaborave.
Mediji, a pod medijima podrazumijevamo sve, od jutarnjeg dnevnika do Netflixove serije, od TikTok videa do blockbustera, oblikuju naš pogled na svijet više nego što to ikad svjesno primjećujemo. Film koji gledate odlučuje tko su junaci, a tko negativci. Serija normalizira određene odnose i vrijednosti. Vijesti biraju što je važno, a implicitno i što nije. Svaki medijski sadržaj je izbor. Iza svakog izbora stoji neki interes, bilo komercijalni, politički ili ideološki. To ne mora biti zavjera, najčešće i nije. Ali jest stvarnost.
I taman kad smo nekako sve to savladali, počeli kužiti važnost medijske pismenosti i kako se postaviti u modernom digitalnom i medijskom prostoru, stiglo je nešto što je pravila promijenilo do neprepoznatljivosti. Naravno, to je umjetna inteligencija koja u ovoj priči nije samo još jedan medij ili još jedan alat za širenje informacija, već je ‘game changer’, nešto što mijenja narativ i perspektivu jer A.I. postaje kanal kroz koji nam informacije dolaze. ChatGPT, Google Gemini i deseci sličnih alata polako istiskuju klasičnu pretragu na internetu i zamijenit će klasične tražilice poput Googlea, Yahooa, Binga i ostalih tradicionalnih pretraživača, što je promjena čije posljedice još uvijek ne razumijemo dovoljno dobro. Klasična pretraga, koliko god bila nesavršena, barem vas je vodila do izvora, do članka, do stranice, do autora. Mogli ste kliknuti, pročitati, usporediti, posumnjati, mogli ste relativno brzo provjeriti.
Sada nam AI daje odgovor direktno, odmah i samouvjereno.
I sve češće radi to bez ijednog linka koji biste mogli slijediti. Izvor postaje nevidljiv, a informacija lebdi kao da je oduvijek bila istina. Problem nije što su ti alati glupi nego zato što zvuče uvjerljivo čak i kad griješe, a griješe češće nego što korisnici mogu uopće zamisliti. Haluciniraju činjenice, miješaju kontekste, prenose zastarjele podatke s potpunim samopouzdanjem iskusnog stručnjaka. Ako ne znate što tražite i ne odete provjeriti, nećete ni znati da ste dobili krivu informaciju. Generacija koja odrasta s AI pretragom, kao primarnim izvorom znanja, možda nikad neće ni shvatiti zašto je važno provjeriti i zapitati se odakle neka informacija uopće dolazi.
Digitalna pismenost ne znači da trebamo biti paranoični i ne vjerovati ničemu, nego da je nužno pitati se tko je neku informaciju objavio, zašto je objavio, kada, što želi postići? I je li još netko objavio tu stvar, netko drugi, neovisni izvor, institucija, bilo tko relevantan. Medijska pismenost znači biti svjestan da je YouTube prepun lažnih dokumentaraca koji izgledaju ozbiljno, da Instagram influenceri reklamiraju i kad kažu da ne reklamiraju, da naslov članka na portalima često ima malo veze s tekstom ispod njega, a tekst ponekad malo veze s istinom. Znači i to da odgovor koji vam je AI servirao za tri sekunde nije isto što i informacija koju ste sami pronašli, provjerili i razumjeli.
Medijski pismena osoba znat će prepoznati da je u ‘balonu’ i kako izaći iz te lažne medijske stvarnosti. Namjerno će tražiti i čitati izvore s kojima se ne slaže, ne zato da mijenja svoje mišljenje, nego da shvati zašto to mišljenje postoji. Je li nešto činjenica zato jer se priča da je tako, jer je netko rekao da je tako, jer godinama živimo sa usađenom spoznajom da je tako, ili je riječ o mišljenju koje ne može opstati izvan našeg ‘balona’. Ako nije zasnovano na činjenicama, takvo mišljenje puca poput dječjeg balona od sapunice, čim ga ispušemo u širi kontekst. Kritičko mišljenje mogli bismo opisati kao prvu liniju obrane svake osobe koja želi znati je li njezina ‘istina’ produkt usvojenog ili nametnutog narativa ili je zbilja istina.
Jer u konačnici, ako ne znamo kako mediji rade, izradit će nas. Ne nužno zlonamjerno, ne nužno svjesno, ali 100 posto efikasno. I perfidno, 24 sata dnevno. Većina toga nije ni svjesna dok po društvenim mrežama dijele sadržaj koji im je odabrao netko drugi, na temelju tuđih uvjerenja koje su uzeli ‘zdravo za gotovo’ i za profit onima koji su prodali dušu za klikove.
