Miris djetinjstva i bezbrižnosti: Oda zlatnom dobu hrvatskih igračaka

Ako zatvorite oči i duboko udahnete, možda ćete osjetiti onaj jedinstveni, opojni miris gume ili tople plastike – miris koji su ispuštale igračke iz našeg djetinjstva. Nisu to bile samo stvari; bile su putovnice za svijet bezbrižnosti, s pečatom Biserke, Jugoplastike, UZOR-a, TIK-TIK-a i 25. maj – Labin. Ove tvornice nisu samo proizvodile, one su utkale maštu u kolektivno sjećanje jedne generacije.

Upravo igračke spomenutih tvornica predstavljene su na izložbi Bilo jednom, otvorenoj u Hrvatskom školskom muzeju u Zagrebu. Izložba, koja ostaje otvorena do 10. rujna 2026., predstavlja i svojevrsno podsjećanje na danas nestale hrvatske tvornice igračaka, ali i na važnost igre kao univerzalnog jezika djetinjstva.

U samom srcu Zagreba, Biserka je vladala kao kraljica gumene nostalgije. Njezine figurice, od Mickeyja Mousea do domaćih crtanih junaka, bile su nezaobilazne. Tko se ne sjeća osjećaja kada stisneš tu savršeno oblikovanu, mirisnu gumu? Bile su to figure koje su preživljavale padove, kupanje i zaborav, vraćajući se uvijek u igru s istim, nenadmašnim šarmom. Danas, vidjeti Biserkinu figuru u nekoj vitrini, to je kao vidjeti starog prijatelja iz vrtića – trenutak čiste, nepatvorene radosti.

Dok su se u Zagrebu oblikovali gumeni snovi, iz Splita su dolazile plastične igračke Jugoplastike. Iako gigant galanterije, njezina dječja linija donosila je Mediteran u svaku sobu. Ti plastični autići i lutke, rađeni od čvrstog, postojanog polimera, bili su izdržljivi saveznici u avanturama na prašnjavim ulicama i balkonima. U Istri, 25. maj – Labin ulijevao je poštovanje prema radu kroz minijaturne, ali realistične građevinske strojeve. Koliko je samo malih ruku upravljalo tim plastičnim bagerima i kamionima, stvarajući vlastita gradilišta u pješčanicima.

UZOR i TIK-TIK Krapina donosili su kontrast i toplinu. UZOR je šivao plišane prijatelje i lutke, one meke suputnike za noćne strahove. TIK-TIK, pak, vraćao nas je drvetu, mirisu prirodnog materijala i jednostavnim, didaktičkim oblicima koji su tiho učili prste i um.

Danas, kada te tvornice više ne rade istim ritmom, ostaje nam kutija sjećanja. Te igračke nisu bile savršene po današnjim standardima, ali su bile autentične, naše. Nisu nas bombardirale ekranima, već su tražile da maštu – koja je bila jedina skupa stvar – ponesemo sami. Zato nas pogled na požutjeli katalog ili pronađeni gumeni patak tako duboko dirne. I podsjeti na to, koliko smo, unatoč svemu, bili sretni.