Stajao sam na rubu velike pravokutne plastične podloge zajedno s još četrdesetak ljudi, muškaraca i žena različitih dobi, ali gotovo uniformno visokog standarda fizičke privlačnosti. Svi smo bili potpuno goli. Trebali smo navući povez preko očiju, biti namazani kokosovim uljem i zatim poslani da se zajedno valjamo, bez znanja čije ćemo tijelo ili koji dio …
Stajao sam na rubu velike pravokutne plastične podloge zajedno s još četrdesetak ljudi, muškaraca i žena različitih dobi, ali gotovo uniformno visokog standarda fizičke privlačnosti. Svi smo bili potpuno goli. Trebali smo navući povez preko očiju, biti namazani kokosovim uljem i zatim poslani da se zajedno valjamo, bez znanja čije ćemo tijelo ili koji dio tijela dodirivati dok pužemo, trzamo se i migoljimo po ceradi. Među onima koji su se pripremali za jednosatno istraživanje nazvano ‘Liquid Love’, u koje smo upali putem interne lutrije, bili su redovni posjetitelji berlinskog noćnog života, somatski tjelesni terapeuti, bivši predsjednici južnoafričkih banaka, kripto-milijunaši, jogiji i drugi nepoznatog porijekla. Sve je pratila živa glazba DJ-a i tubista, piše za Playboy svoje iskustvo Daniel Pinchbeck.
Plavokosa ukrajinska facilitatorica upozorila nas je, gotovo strogo, da ovo nije seksualno iskustvo. Nije bilo dopušteno dirati genitalije, niti gurati prste ili nožne prste u slučajno dostupne tjelesne otvore. Radionica Liquid Love trebala nas je vratiti u nevinu slobodu djetinjstva, podsjetila nas je.
Ubrzo smo navukli povez preko očiju i ušli u krug. Poput slijepog praorganizma, gurnuo sam se naprijed, pokušavajući izbjeći nečiste misli ili nestašne postupke dok sam se probijao kroz pulsirajući splet torza, ruku, listova, trbuha i prstiju. Primijetio sam vlastitu automatsku sklonost prema ženskoj mekoći naspram muške dlakavosti, osjećajući se poput amebe koja se migolji zajedno sa svojim tek izlegnutim čoporom.
Bio je petak poslijepodne u dvorcu koji je bio domaćin Hedonéa, ladanjskoj kući iz 16. stoljeća smještenoj u francuskom selu, otprilike sat vremena vožnje vlakom od Pariza. Oko 400 ljudi okupilo se tog vikenda na Hedonéu, pokretu koji vode žene i koji je usmjeren na seksualno oslobođenje, temeljen na filozofiji ‘etičkog hedonizma’, s elementima Burning Mana i dozom hipijevskog idealizma. Hedoné je nastao 2015. godine na rođendanskoj zabavi u obliku suvremene bakhanalije i umjetničkog performansa koji su u Berlinu osmislile Lola Toscano i njezini prijatelji. Od tada je kolektiv prerastao u snažan pokret koji redovito zauzima njemačke dvorce, francuske châteaue, berlinske klubove i meksičke hacijende, okupljajući globalnu zajednicu za orgijastička slavlja užitka, ljepote i viška.
Za Lolu Toscano, 43-godišnju osnivačicu Hedonéa, sve je počelo s teretom seksualne represije iz djetinjstva i katoličkog srama prema tijelu. ‘Malo selo, veliki pakao’, kaže o odrastanju na jugu Španjolske, gdje je njezina majka bila prva žena koja se razvela, a tračevi su vladali svakodnevicom. Kada su je kao dijete uhvatili kako istražuje vlastitu seksualnost s lokalnim dječakom, trebala se osjećati posramljeno. S devet godina otkrila je Freudove Tri rasprave o teoriji seksualnosti i uz rječnik se probijala kroz tekst. ‘Ta knjiga mi je pokazala da sam normalno ljudsko biće. Izliječila me.’ Taj uvid postao je sjeme Hedonéa, prostora u kojem seks nije skriven u mračnim podrumima, nego se slavi otvoreno, uz cvijeće, jarke boje, žensku estetiku i jasne protokole pristanka.
Toscano bez isprike opisuje Hedoné i kao laboratorij i kao utočište. ‘Možeš raditi prave stvari, biti svjestan i istovremeno biti seksi.’ Ona i njezin tim pažljivo kuriraju događaje putem prijavnica i pravila odijevanja, ne samo radi atmosfere, nego i radi povjerenja i uključivosti. Hedoné sada traži stalnu lokaciju, uz pregovore za kupnju dvorca na francusko-talijanskoj granici, blizu Monaka. Financiranje bi dolazilo kombinacijom bogatih donatora i prodaje godišnjih članarina, koje bi omogućavale pristup događajima, rezidencijama, digitalnoj platformi s glazbom, edukativnim sadržajem i erotskim medijima. Za Toscano, ulog je veći od spektakla. ‘Mnoge žene nikada ne dožive orgazam jer se ne usude istraživati. Ovo je laboratorij uma, mjesto gdje pronalaziš svoj kink i sebe.’
Ranije tog dana sudjelovao sam na tantra radionici koju je vodio bradati čovjek u perzijskim haljama koji se predstavljao kao ‘magičar otkrića’. Vodio nas je kroz dugu meditaciju o korijenima koji prolaze kroz stijene i zlatnoj svjetlosti koja se uzdiže kralježnicom, tvrdeći da smo ‘živi mostovi’ između zemlje i neba. Slijedilo je gledanje u oči u tišini, šaptanje rečenica poput ‘vidim te, čujem te, volim te, vjerujem ti’ nepoznatim ljudima nasuprot nas. Vrhunac je bila igra razvrstavanja prema ‘jezicima ljubavi’. Sve je djelovalo poput amaterske kazališne radionice presvučene u New Age estetiku.
Ipak, nisam žurio s prosudbom. Mnogi su mi rekli da im je prvi Hedoné označio prekretnicu u životu. Shantih, 32-godišnja seksualna tjelesna terapeutkinja iz Irske, opisala je svoje iskustvo kao duboko oslobađajuće. Osjetila je dopuštenje da bude slobodna, da uživa u ljepoti bez krivnje, da živi puni spektar sebe. Festival joj je pomogao da razbije mentalitet oskudice i promijeni način na koji vrednuje samu sebe.
U ženskom hramu gledala je kako polovica prostora utjelovljuje senzualnu božicu, a to ju je potaknulo na dublje istraživanje erotike. ‘Naša erotska energija ključna je za cjelokupno blagostanje. Svjestan, ljubavan odnos bez srama prema toj energiji nužan je za naš evolucijski put.’ Festivale vidi kao laboratorije budućnosti, gdje se istražuju novi načini postojanja koji se zatim prenose u represivnije sredine.
Jedna od upečatljivih karakteristika Hedonéa jest da ga vode žene. Ženska dominacija oblikuje ambijent i viziju potpuno konsenzualnog seksualnog oslobođenja. Izraelka s kojom sam razgovarao, bivša vojna i korporativna profesionalka koja se nakon prvog Hedonéa posvetila umjetnosti i senzualnoj zajednici, bila je izravna. ‘U tantra svjetovima koje vode muškarci uvijek postoji igra moći. Ovdje je sigurnije, lakše i razigranije, ali i ozbiljnije.’
Starija Talijanka koja vodi centar za iscjeljivanje gledala je na Hedoné politički. Smatrala je da je riječ o pitanju moći u svijetu koji se raspada i da je potrebno više žena na pozicijama moći. Hedoné, po njezinu mišljenju, razbija sustav i nudi alternative.
Iako imam 59 godina i malo stavki na popisu želja, priznajem da mi potpuno sudjelovanje u nizu orgija unutar brižne zajednice ostaje privlačna ideja. Kao što je Allen Ginsberg rekao 1969. godine, život bi trebao biti ekstaza, a tek nakon toga dolazi smirenost. Prije nego što dođem do te smirenosti, osjećam potrebu da ekstazu doživim do kraja.
Moj put do ovdje bio je zaobilazan, od nesigurnog tinejdžera do sudjelovanja u poliamornim zajednicama, od slave u psihodeličnoj kontrakulturi do javnog pada i društvenog izopćenja. Od tada istražujem modele ljubavi, seksa i intimnosti, od portugalske zajednice Tamera do radionica International School of Temple Arts, škole obilježene i transformacijom i kontroverzama.
Unatoč svemu, fascinacija ostaje. Tradicionalne strukture pucaju. Ljudi imaju manje seksa, žene su bijesne, muškarci usamljeni, a odnosi stagniraju ili propadaju. U tom kontekstu, ideja etičkog hedonizma dobiva novu težinu.
Hedoné je surađivao i s novom zajednicom Astral Plan, koja se više fokusira na istraživanje svijesti i izmijenjenih stanja, uključujući rad s psihoaktivnim tvarima i teorijama simulirane stvarnosti. Sudionici su eksperimentirali s ketaminom, disanjem po Grofovoj metodi i raznim praksama koje su imale za cilj neposredno iskustvo spoznaje.
Ipak, ni Hedoné nije imun na ljudske slabosti. Postojala je hijerarhija ljepote, suptilno natjecanje i narcizam. Kao stariji, samac i autsajder, osjetio sam ograničenja tog svijeta. Završni ritual, Temple night, bio je istovremeno spektakularan i poučan, razotkrivajući koliko su i u zajednicama koje slave slobodu prisutne stare dinamike želje, odbijanja i ega.
Filozofija etičkog hedonizma, kako je Hedoné formulira, poziva se na Epikura i Aristipa, ali i na ideju da istinsko zadovoljstvo ne leži u neumjerenosti, već u ravnoteži, smijehu i sposobnosti da se vlastita iskustva sagledaju s ironijom. Iako još jednom nisam postigao orgijastičko ispunjenje, uspio sam se barem nasmijati. A u ovom trenutku, to se čini kao sasvim solidan ishod.
