Vrijedi se zapitati zašto je odbačena jeftina tehnologija koja hladi bez ijednog potrošenog kilovat-sata
1
Vrijedi se zapitati zašto je odbačena jeftina tehnologija koja hladi bez ijednog potrošenog kilovat-sata
Kad živa na termometru probije četrdeset stupnjeva, a klima-uređaji na fasadama rade dan i noć poput kolektivnog stenjanja grada, treba se prisjetiti da je problem vrućine riješen prije nekoliko tisuća godina — bez elektrike, bez freona, bez računa za struju koji stiže krajem mjeseca. Rješenje se zove badgir, a Zapad ga je, kad ga je konačno primijetio, prekrstio u ‘windcatcher’ — vjetrolovac.
Ne radi se o nekakvom egzotičnom kuriozumu iz udžbenika etnologije. Radi se o inženjerskom rješenju toliko elegantnom da su ga arhitekti opet počeli graditi upravo zato što klasična klimatizacija sve teže opravdava svoju cijenu — i novčanu i klimatsku.
Zamislite kulu, ponekad visoku i do tridesetak metara, kako stoji na krovu kuće i jednostavno — čeka. Kad puhne vjetar, ulazi u otvore na vrhu, spušta se kroz unutrašnje kanale i izlazi u prostorije ispod, tjerajući pred sobom zagušljivi, pretopli zrak koji se danima nakupljao u sobama. Kad vjetra nema, kula ne odustaje: koristi se razlikom u gustoći vrućeg i hladnog zraka, takozvanim efektom dimnjaka, da sama iscijedi promaju iz tišine.
Oblik tornja nije proizvoljan. U Kairu su ga graditelji sklapali kao uski trokutasti usjek okrenut točno prema vjetru koji dolazi s jedne, predvidive strane — Egipćani su ga zvali malqaf, a raditi ga izvan deset stupnjeva odstupanja od smjera vjetra značilo je da propuh jednostavno pobjegne mimo otvora. U Jazdu, u srcu iranske pustinje, gdje vjetrovi dolaze sa svih strana, dizale su se kule s četiri ili osam lica, podijeljene unutarnjim pregradama u okomite sekcije kao snopove paralelnih dimnjaka — što je toranj imao više strana, to je bio spremniji uhvatiti i najmanji hir zraka, po cijenu manjeg ukupnog protoka.
Najljepši dio ove priče nije mehanika nego ono što stanovnici sušnih krajeva rade s vodom. U arhitekturi vrelih, suhih regija fontana igra ulogu koju u sjevernim kućama ima kamin: mjesto oko kojeg se organizira ugođaj prostorije. Zrak koji dolazi kroz badgir prolazi preko tanke plohe vode raspršene tako da izlaže što veću površinu isparavanju i toplina zraka zapravo pretvara vodu u paru umjesto da grije ljude. Rezultat je propuh koji je istovremeno svjež i vlažan, u okruženju gdje je suhoća inače neprijatelj kože i grla.
Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća moderni arhitekti su badgire otpisali kao folklor — jeftinije je bilo staviti klima-uređaj i riješiti stvar u jednom potezu. Cijena tog poteza sad dolazi na naplatu: u Egiptu klimatizacija u vrijeme vrhunca potrošnje guta i do 60 posto ukupne električne snage zemlje, a svaka nova zgrada s ugrađenom klimom znači i novu elektranu koju netko mora izgraditi da bi tu klimu napajala.
Zato se vjetrolovci vraćaju, i ne kao muzejski eksponat. U Kataru sveučilišne zgrade nose vlastite, moderno oblikovane verzije tornja. U Melbourneu tri kata visoke kule hlade zrak isparavanjem vode iz stalno vlažne tkanine prije nego što ga puste da se spusti u zgradu. Posjetiteljski centar u nacionalnom parku Zion u Utahu regulira temperaturu bez ijednog pokretnog dijela, samo geometrijom tornja. Neke se moderne inačice čak opremaju senzorima i solarnim ventilatorima koji dovrše posao kad prirodna promaja nije dovoljna — poluautomatski hibrid stare ideje i nove elektronike.
Ono što badgir zapravo nudi nije nostalgija nego skup principa koji rade i danas: geometrija koja hvata i najslabiji vjetar, materijal debelih zidova koji noćnu svježinu čuva za sutra, voda postavljena tako da isparavanje radi umjesto struje, i orijentacija zgrade koja unaprijed računa odakle puše. Ništa od toga ne traži naftu, mrežu ili rezervni generator — a upravo je otpornost na nestanak struje ono što današnje toplinske udare čini opasnima za ljude koji ostanu bez klime u trenutku kad im najviše treba.
