Jim Morrison znao je još 1969. da dolazi elektronička muzika

Kad se danas spomene Jim Morrison, u kolektivnoj se memoriji najčešće pojavi slika proroka propasti – razbarušene brade, praznog pogleda, čaše viskija u ruci i sve težeg tijela koje je nosilo teret alkohola i slave. Takvu je verziju ovjekovječio i Val Kilmer u filmu ‘The Doors’. No ta slika ‘out-of-control’ rokera skriva složeniju istinu: Morrison je do samog kraja ostao znatiželjan, načitan i nevjerojatno pronicljiv umjetnik.

U intervjuu za Rolling Stone, snimanom 1969. tijekom tjedan dana u Los Angelesu, Morrison je, unatoč rundama viskija i piva, djelovao iznenađujuće fokusirano. Govorio je o poeziji, filmu, književnosti 16. i 17. stoljeća – demonologiji koju su njegovi srednjoškolski profesori morali provjeravati u Kongresnoj knjižnici jer nisu vjerovali da takve knjige postoje – i o glazbi koja tek dolazi. Jer Morrison je bio mnogo više od seks-simbola i skandaloznog frontmena. Bio je filmofil, pjesnik s opsesijom mitovima i vizionar koji je, dok su drugi još slavili psihodelični rock, razmišljao o zvuku budućnosti.

Elektronička proročanstva

Već 1967. The Doors su eksperimentirali s Moog sintesajzerom na albumu ‘Strange Days’, u vrijeme kada je ta tehnologija bila novitet poznat tek uskom krugu pionira poput Paula Beavera, Morta Garsona ili Wendy Carlos. Morrison je iz prve ruke gledao kako elektronika ulazi u rock.

Zato njegova izjava iz 1969. danas zvuči gotovo nevjerojatno precizno:

‘Mogu zamisliti jednu osobu s puno strojeva, traka i elektronike… tipkovnicu s kompleksnošću i bogatstvom cijelog orkestra. Netko tamo u podrumu izmišlja potpuno novi glazbeni oblik.’

Gotovo dvadeset godina prije eksplozije synth-popa, prije Depeche Modea, prije rave kulture i DJ superzvijezda, Morrison je jasno vidio dolazak solo producenta koji s elektronikom u rukama postaje orkestar. Terminologija je bila sirova, ali intuicija savršena. Dok je novinar pokušavao vratiti razgovor na rock, Morrison je već bio mentalno korak dalje. Shvaćao je da se kultura pomiče – i da će elektronika promijeniti način na koji nastaje i zvuči glazba.

Između genija i autodestrukcije

Naravno, Morrisonova osobna priča bila je dramatična. Uspon The Doorsa 1967. bio je meteorski. Već s debitantskim albumom i hitom ‘Light My Fire’ postali su nacionalna senzacija. No krajem desetljeća Morrison je postao poznatiji po skandalima nego po poeziji – kašnjenjima na koncerte, pijanstvu, incidentu u Miamiju 1969. koji je završio sudskim procesom. Preselio se u Pariz s Pamelom Courson, pokušavajući se distancirati od američke rock mitologije koja ga je progutala. Umro je 1971., bez obdukcije, a službeni uzrok smrti naveden je kao predoziranje heroinom. Imao je 27 godina.

Smrt je učvrstila mit. Morrison je postao simbol romantičnog, prokletog genija – figura koju su mnogi idolizirali, a neki odbacivali. Thom Yorke iz Radioheada, primjerice, javno je izrazio prijezir prema “mitu o Morrisonu”, tvrdeći da je taj model autodestruktivnog frontmena štetio rock kulturi.

Da je živio dulje, možda bi se doista okrenuo filmu ili eksperimentalnoj elektronici. Njegov senzibilitet – melankoličan, teatralan, senzualan i pomalo prijeteći – kasnije su preuzeli novi val i dark wave bendovi, od Echo & the Bunnymen do Depeche Modea. Čak i kritičari teško mogu osporiti jedno: Morrison je bio originalan um.