Jesmo li izgubili ravnotežu između muškog i ženskog principa?

U najširem smislu, ženski princip predstavlja obrazac energije koji povezuje, prima i održava stvari u međusobnom odnosu, dok muški princip predstavlja obrazac energije koji se širi, traži ekspanziju i ide prema onome što je izvan postojećeg. Preciznije rečeno, ženski princip odražava instinktivnu matricu i vrijednosti osjećaja odnosno srca, dok muški odražava potragu, definiranje ciljeva, organizaciju, razlikovanje i kvalitete svijesti koje se najčešće povezuju s umom i intelektom, piše Awaken.

Tisućama godina žene su živjele bliže prvom obrascu, a muškarci drugom. No danas postoji snažan impuls da se ti principi uravnoteže unutar nas samih i unutar kulture. Postoji hitna potreba da se sadašnja pretjerana naglašenost muških vrijednosti ublaži svjesnim integriranjem ženskih vrijednosti.

U drevnom svijetu ženski princip, prikazan kroz lik božice, predstavljao je odnos i skrivenu povezanost svih stvari. Također je simbolizirao pravdu, mudrost i suosjećanje. Najvažnije od svega, bio je povezan s nevidljivom dimenzijom izvan poznatog svijeta, dimenzijom koja se može zamisliti kao matrica koja povezuje nevidljivi duh s vidljivom prirodom. Nekada se za tu matricu koristila riječ ‘božica’, a kasnije ‘duša’. Ženski princip predstavljao je sliku jedinstva, svetosti i nepovredivosti života, dok se priroda, materija i tijelo smatralo svetim jer su bili manifestacija nevidljivog duha.

Najveći nedostatak patrijarhalne civilizacije bila je pretjerana usmjerenost na muški arhetip, koji se poistovjećivao s duhom, te istodobno obezvrjeđivanje ženskog arhetipa, poistovjećenog s prirodom. To se, navodi autor, odrazilo kroz činjenicu da božanstvo nema žensku dimenziju, kroz zanemarivanje osjećaja i kroz mizoginiju odgovornu za potiskivanje i patnju žena. Povijest posljednjih četiri tisuće godina oblikovali su muškarci, određivali muški pogledi i ciljevi koje su definirali muškarci, prvenstveno ciljevi osvajanja i kontrole.

Religija i znanost, kao i kulturne ideje i obrasci ponašanja, razvijali su se iz takvog neuravnoteženog temelja. Sve što je bilo označeno kao ‘žensko’ — priroda, tijelo i žena — bilo je potiskivano i obezvrjeđivano, zajedno s bogatom raznolikošću poganskog nasljeđa drevnog svijeta. U religiji su heretici uklanjani, a različiti načini izravnog odnosa prema transcendenciji izgubljeni. Prema autoru, takav razvoj doveo je do duboke neravnoteže u kulturi i ljudskoj psihi.

Navodi se kako su posljedice te neravnoteže vidljive u totalitarnim režimima prošlog stoljeća, u ratovima i nasilju, ali i u vrijednostima koje dominiraju modernim zapadnim društvom. Moderni tiranin prikazan je kao ekstremni odraz duboko ukorijenjene patologije nastale iz dugotrajne neravnoteže između muškog i ženskog arhetipa te između muškaraca i žena.

U tekstu se citira i članak Matthewa Parrisa iz londonskog The Timesa iz 1998. godine:

‘Ovo je svijet monstruozne tiranije. Posvuda postoje vlade koje namjerno ili iz nemara izgladnjuju ljude, uništavaju njihove živote i razaraju njihove obitelji. Posvuda postoji tlačenje žena, drugih rasa i načina života koji su ljudima važni. Oduzima se imovina, sela se spaljuju, bolesti i pothranjenost puštaju se da nekontrolirano haraju. A ono što sve te žrtve, njih desetke milijuna, imaju zajedničko jest to da to nisu tražili, da to ne mogu izbjeći, da ne mogu ništa promijeniti i da nemaju izbora.’

Kada ne postoji odnos i ravnoteža između muškog i ženskog principa, muški princip postaje patološki prenaglašen, dok ženski postaje oslabljen, neizražen i neučinkovit. Simptomi takvog patološkog muškog principa, navodi autor, uključuju rigidnost, dogmatsku nefleksibilnost, opsesiju moći i kontrolom te osjećaj svemoći. Ciljevi postoje jasno definirani, ali nema otvorenosti prema idejama i vrijednostima koje se s njima ne podudaraju.

Takva patologija, tvrdi se, danas je vidljiva u vrijednostima koje dominiraju medijima, politikom i tehnološkim razvojem suvremenog svijeta. Autor spominje globalnu borbu za kontrolu tržišta, ideologiju neprestanog rasta i nove tehnologije poput genetske modifikacije hrane. Također upozorava na pretjeranu kompetitivnost i kult stalnog rasta, ubrzanja i gomilanja.

Navodi se i kako suvremeni čovjek sve više gubi sposobnost odnosa s drugima i s okolinom. Širenje postoji u linearnom smislu, ali ne i u dubini i razumijevanju. Pritisak obaveza neprestano raste.

Rezultat su iscrpljenost, anksioznost, depresija i bolesti koje pogađaju sve veći broj ljudi. Za međuljudske odnose više nema vremena ni prostora, a posebno nema vremena za odnos s duhovnom dimenzijom života. Autor navodi kako žene, zbog nedostatka jasnog mjesta ženskog principa u kulturi, često pokušavaju kopirati upravo patološki oblik muškog principa koji u sebi nosi strah od ženskog.

Budući da cijela situacija velikim dijelom nastaje nesvjesno, smatra se da se malo toga može promijeniti dok ne nastupi katastrofa. Kao ilustraciju toga, autor prenosi staru kinesku priču o prizivaču kiše.

U priči se opisuje velika suša u jednoj kineskoj provinciji. Ljudi su pokušavali molitvama, procesijama i ritualima prizvati kišu, ali bez uspjeha. Na kraju su pozvali starog prizivača kiše iz druge pokrajine. On nije napravio ništa osim što se tri dana zatvorio u malu kuću. Četvrtog dana pojavili su se oblaci i pao je veliki snijeg, iako to nije bilo očekivano za to doba godine. Kada su ga pitali što je radio, odgovorio je da dolazi iz kraja u kojem su stvari u ravnoteži, dok u toj provinciji nisu bile usklađene s Taom, prirodnim poretkom stvari. Zato je morao čekati dok i sam ponovno ne dođe u ravnotežu, a tada je, prirodno, došla i kiša.

Prizivač kiše nije učinio ništa, navodi se na kraju teksta. Čekao je dok ne uspostavi ravnotežu u sebi, a kvaliteta njegova postojanja tada je ispravila neravnotežu oko njega.

‘Možda i mi trebamo postati prizivači kiše…’