Guilty Pleasure: Je li porno industrija odredila pravila interneta i tko zarađuje na besplatnoj pornografiji?

Veliko zanimanje javnosti izaziva nedavno objavljeno knjiga 'Guilty Pleasure' Patricije Nilsson, istraživačke novinarke Financial Timesa koja tvrdi da je pornografska industrija stvorila poslovni model po kojem danas radi gotovo cijeli internet, od društvenih mreža do platformi za kreatore sadržaja.
Guilty Pleasure: Je li porno industrija odredila pravila interneta i tko zarađuje na besplatnoj pornografiji?
Ilustracija

Punog naziva ‘Guilty Pleasure: The Pornification of the Internet, the Economy, and Everything Else’, knjiga je u Velikoj Britaniji izašla u rujnu, u nakladi Allen Lane, a upravo danas izlazi i njezino američko izdanje pod brendom izdavačke kuće Farrar, Straus and Giroux. U ovo kratko vrijeme otkako je objavljena, knjiga je redovita tema kojom se bave svi relevantni mediji i o njoj su već pisali Guardian, Times, Telegraph, Observer, Irish Times i drugi.

Nilsson ima 34 godine, britansko i švedsko državljanstvo i poljske korijene, živi u Frankfurtu, a za Financial Times pratila je maloprodaju, medije, duhansku industriju i kanabis prije nego što se posvetila pornografiji. Knjiga je rezultat više od pet godina rada, a krenula je od naizgled jednostavnog pitanja: tko zapravo zarađuje na besplatnoj pornografiji? Kad je prvi put otišla na zabavu industrije u Pragu, očekivala je nešto nalik filmu Boogie Nights, a zatekla je posrednike u internetskom prometu, stručnjake za obradu plaćanja i konzultante za oglašivačke tehnologije. Guardianu je to opisala ovako:

‘Počela sam shvaćati da ova industrija zapravo više nije o pornografiji’, rekla je Nilsson.

Najveće otkriće njezina novinarskog rada bio je identitet Bernda Bergmaira, austrijskog bivšeg investicijskog bankara Goldman Sachsa koji je od 2013. do 2023. posjedovao MindGeek, tada najveću pornografsku kompaniju na svijetu i vlasnika Pornhuba. Ljudi iz industrije zvali su ga duhom i sumnjali da uopće postoji, a Nilsson ga opisuje kao financijaša kojeg je zanimala zarada, a ne seksualni rad na kojem je carstvo počivalo. MindGeek je 2023. prodan kanadskom fondu Ethical Capital Partners i preimenovan u Aylo. Tragala je i za francuskim blizancima Stéphaneom i Malorie Pacaud, vlasnicima praške grupacije WGCZ koja stoji iza XVideosa i XNXX-a i u čijem je vlasništvu danas i Penthouse, no do njih nije uspjela doći.

Središnja teza knjige je da su rane pornografske stranice među prvima razvile internetska plaćanja, prijenos videa uživo i partnersko oglašavanje, kao i algoritme i ciljane oglase. Jedan od primjera je Babes4U, jedna od prvih stranica za prijenos videa na svijetu i među prvima koja je naplaćivala kreditnim karticama, a iz same tvrtke ispričali su da su striptizete svojim klijentima zapravo davale individualne satove rada na računalu. Prijelaz s prodaje filmova na takozvane tube stranice, na kojima su korisnici besplatno gledali često piratski sadržaj uz oglase, prema Nilsson je stvorio tehnike zadržavanja pažnje koje su poslije proučavale i preuzimale druge tvrtke. Takve stranice bilježe na čemu se korisnik zadrži i što preskoči, a ekstremniji sadržaj nagrađuju jer bolje drži pažnju.

U intervjuu za Dazed taj sustav naziva masturbacijskim poslovnim modelom interneta, pri čemu ljudi za mobitelom posežu kad su tjeskobni ili im je dosadno, kako bi se umirili i nagradili, a platforme im isporučuju sadržaj stvoren da ih uzbudi. Podaci o korisnicima pritom su glavna imovina industrije:

‘Ono što nas uzbuđuje više se ne nagađa, nego izvlači’, rekla je za Dazed.

Velik dio knjige posvećen je ljudima pred kamerama, a autorica smatra da su ‘webcam’ modeli prvi naučili graditi internetsku personu koja drži pažnju publike i donosi napojnice, što Nilsson povezuje s kasnijom influencerskom kulturom. Jedna od sugovornica je Ukrajinka Katya Tiuni, koja se kamerama počela baviti devedesetih kako bi pobjegla od siromaštva, a danas vodi školu za žene koje žele raditi kao online seksualne radnice. Njezine webinare pohađalo je više od deset tisuća žena. Platforme poput OnlyFansa, piše Nilsson, samo su formalizirale ono prema čemu se internet godinama kretao, a to je komercijalizacija vlastitog ja. U razgovoru za časopis TANK kao primjer navodi kreatoricu Bryce Adams, koja sebe vidi kao internetsku poduzetnicu i kojoj je seks usputan, jer zapravo prodaje pristup vlastitom životu.

Knjiga se bavi i financijskim sustavom oko industrije, od Vise i Mastercarda do banaka i investitora. Pravila kartičnih kuća provode posrednici za plaćanje, čiji pravnici određuju što se smije prikazivati, pa se tako, objasnila je Nilsson za TANK, menstrualna krv rijetko viđa u pornografiji jer bi se mogla protumačiti kao nasilje. Banke pritom često odbacuju seksualne radnike da ne bi riskirale gubitak pristupa platnom sustavu, čak i ondje gdje je seksualni rad legalan. Izdavač ističe da je moć reguliranja industrije, budući da je tako dugo izmicala javnom nadzoru, sve više prešla u ruke političkih ekstremista i platnih kompanija.

Kultura i mediji oduvijek su oblikovali naše ponašanje i u tome nema ničeg novog. Ono što se mijenja jest da mehanizam koji oblikuje našu kulturu i medije sada predstavlja stroj koji nas promatra, prati što radimo. Pritom ne prati nužno naše ideale, ono što bismo zaista htjeli, nego očitava naše impulse, od kojih nekih možda nismo ni svjesni. I tu nije riječ samo o pornografiji, jer dosta je upitati se zašto svjedočimo usponu osoba poput Donalda Trumpa ili masovnoj popularnosti ljudi koji su u nekom prijašnjem svijetu mogli biti samo na margini društva? Oni se poigravaju sadističkim i mazohističkim idejama kažnjavanja i ponižavanja, a u većini nas postoji nešto što snažno reagira na takve stvari. U kulturi kojom dominiraju algoritmi upravo takvi oblici izražavanja izbijaju na površinu.

Ista logika, tvrdi Nilsson, danas oblikuje društvene mreže i chatbotove. Očekuje da će se internet s ekonomije pažnje premjestiti na naplatu društva i potvrde, što naziva poslovnim modelom cam djevojaka, a chatbotove s umjetnom inteligencijom uspoređuje sa seksualnim radom jer korisnicima pružaju potvrdu:

‘Ljudi plaćaju za privid intimnosti’, rekla je za TANK.

Kritika je knjigu uglavnom dobro primila, ali ima dakako i zamjerki. Lucy Thynne u Telegraphu nazvala ju je fascinantnom, Marie Le Conte u Observeru napisala je da je, suprotno očekivanjima, zabavna, a The Week ju je ocijenio inteligentnom i potrebnom, uz primjedbu da je uređivanje aljkavo. Sarah Ditum u Timesu hvali je kao uvjerljivu povijest pornografije, ali zamjera autorici nostalgičan ton prema industriji prije interneta i umanjivanje iskorištavanja u njoj. Roe McDermott u Irish Timesu knjigu smatra oštroumnom i važnom, osobito poslovno-istraživački dio, ali piše da su tvrdnje o psihološkim posljedicama slabo potkrijepljene i da je ‘bizarno’ što autorica odbija imenovati mizoginiju te ne pita tko je u tom sadržaju ponižavan. Guardian je primijetio da se Nilsson ponajprije bavi poslovnim modelom, a manje iskustvima žena koje sadržaj stvaraju.

PromoAdriatic Pulse: Ruben Karapetyan i Triton u Tunelu, 5. prosinca
PromoAI.Tee na RatCatovom YouTube kanalu
PromoLove Spells, najava eventa
Aktualno