Funk bez granica: MonoNeon je pretvorio bas u novu dimenziju

S maskama od kukičanog pletiva, fluorescentnim bojama, čarapom navučenom preko headstocka i instrumentom okrenutim naopako, djeluje kao lik iz neke paralelne glazbene stvarnosti. ne izgleda kao netko tko bi trebao svirati bas na način na koji ga svira. No čim zasvira, postaje jasno da ta ekscentrična pojava nije kostim, nego produžetak sasvim osobne glazbene logike. U svijetu u kojem se virtuoznost često pretvara u puku demonstraciju tehnike, MonoNeon je uspio napraviti nešto rjeđe: izgraditi vlastiti jezik.

Rođen kao Dywane Thomas Jr. u Memphisu, odrastao je u obitelji u kojoj glazba nije bila hobi nego kućni jezik. Otac mu je bio basist, djed jazz pijanist Charles Thomas, a prvi instrument koji je dobio bila je gitara koju je, kako sam kaže, odmah počeo svirati kao bas. ‘Tata mi je dao gitaru kad sam imao četiri godine i sjećam se da sam je svirao kao bas’, prisjetio se. Nitko ga nije ispravljao. Samo su ga pustili. Iz toga je nastao cijeli njegov svijet: dešnjak koji svira lijevom, naopako okrenut desnoruki bas, slap tehnika izvrnuta naglavačke i fraziranje koje se ponaša kao da ne priznaje ustaljena pravila instrumenta.

MonoNeon je samouk, iako je kratko studirao na Berkleeju, gdje se dodatno zainteresirao za mikrotonalnost i surađivao s Davidom Fiuczynskim. No njegovo pravo obrazovanje dogodilo se puno ranije, u memphiškim crkvama, dnevnim boravcima i kroz južnjački soul, blues i funk koji su odzvanjali kućom. Odrastao je uz Little Miltona, Albert Kinga, Denise LaSalle, Rufusa Thomasa i Bar-Kayse, ali i uz memphiški rap, Three 6 Mafiju, 8Ball & MJG i Playa Flyja. U toj mješavini svetog i uličnog, crkvenog basa i gangsta rap senzibiliteta, formirao se glazbenik koji danas bez napora spaja funk, soul, jazz, hip-hop, eksperiment i apsurd.

Njegova fascinacija zvukom nikad nije bila ograničena na klasičnu ideju pjesme. Na društvenim mrežama proslavio se videima u kojima svira uz sve i svašta: političke govore, slučajne zvukove, televizijske isječke, ljude koji jedu ljute papričice. ‘Čujem nešto i jednostavno krenem za tim. Znam da postoji nešto u bilo čemu i svemu’, rekao je, objašnjavajući da mu je ljubav prema Johnu Cageu pomogla shvatiti kako glazba može nastati iz svega. Ta dječja znatiželja ostala je u središtu njegova rada. I upravo zato njegovi videi nisu tek internet egzibicije, nego kratke lekcije iz slušanja svijeta.

Ipak, MonoNeon nije samo internetski fenomen. Njegova karijera u stvarnom svijetu jednako je impresivna. Svirao je s imenima kao što su Mavis Staples, George Clinton, Ne-Yo, Pete Rock, Mac Miller, Jacob Collier i Ghost-Note, a Grammy je osvojio za sudjelovanje na Nasovu albumu ‘King’s Disease’. Flea ga je nazvao ‘najvećim jebenim električnim basistom’, što je kompliment koji se ne dijeli olako. No čak ni Grammy ni hvalospjevi kolega nisu mu bili najveći trenutak.

Za njega je vrhunac bio Prince. MonoNeon je bio jedan od posljednjih glazbenika koji su surađivali s glazbenim genijem. Prije je svirao u bendu Judith Hill, Princeove štićenice, a zatim i izravno s njim. To iskustvo i danas opisuje gotovo s nevjericom. ‘Svirao sam bas na Nasovoj pjesmi i tako osvojio svoj prvi Grammy, ali sviranje s Princeom zauvijek će mi biti vrhunac. Vrijeme koje sam proveo s Princeom u Paisley Parku promijenilo mi je život’, rekao je. Dodao je i da ga je sam boravak uz Princea natjerao da ozbiljnije razmišlja o pjevanju, pisanju pjesama i slobodi nastupa. Nije to bilo samo glazbeno priznanje, nego neka vrsta potvrde da njegova neobičnost ima smisla.

Ta se potvrda vidi i u njegovu autorskom radu. Iako ga publika često prvo doživi kao basista, MonoNeon sve otvorenije govori o tome da mu je fokus na pjesmama. ‘Ne pišem s basa. Obično sjednem za klavijature i tražim harmonije koje mi zvuče kao ja. Stalo mi je do songwritinga’, objasnio je. To se jasno čuje i na njegovim recentnim albumima, osobito na ‘Quilted Stereo’, gdje ne pokušava svakom dionicom dokazati koliko je tehnički nadaren, nego gradi cijele kompozicije oko osjećaja, harmonije i raspoloženja. Gosti poput Mavis Staples i Georgea Clintona ondje ne djeluju kao velika imena zalijepljena radi prestiža, nego kao prirodni sugovornici u njegovu svijetu. Za duet s Mavis Staples rekao je da je bio ‘full circle moment’, tim više što je njegov otac nekoć svirao s njom i Popsom Staplesom.

Jednako je osebujna i njegova vizualna estetika. MonoNeon ne skriva da mu je čarapa na headstocku inspirirana Duchampovim readymadeom, a cijeli njegov identitet naslanja se na dadaizam, fluorescentnu umjetnost, boje sigurnosnih prsluka i ideju da se svakodnevni, banalni predmet može pretvoriti u nešto potpuno novo. Zato njegov Fenderov signature Jazz Bass V izgleda kao da je došao iz nekog pop-art sna: neon žuto tijelo, narančasti headstock, narančasti pickguard. To je instrument koji izgleda kao šala, ali zvuči ozbiljno.

I možda je upravo u tome MonoNeonov ključ. On ne razdvaja humor i dubinu, virtuoznost i grešku, funk i avangardu, internet i tradiciju. U njegovoj glazbi ima mjesta i za disonancu i za groove, i za memphiški blues i za mikrotonske ukrase, i za slučajnost i za preciznu namjeru. On ne pokušava biti uredan glazbenik. Pokušava biti slobodan.

A danas, u vremenu kada se originalnost često glumi kroz styling i algoritamski prilagođenu ekscentričnost, MonoNeon djeluje kao rijetka pojava: netko tko je doista čudan na svoj način i pritom potpuno uvjerljiv. Ne zato što želi šokirati, nego zato što drukčije ne zna. Zato ga je teško svesti samo na basista. MonoNeon je prije svega ideja o tome što glazbenik može biti kad prestane tražiti dopuštenje da zvuči kao on sam.

Ulovite ga ove srijede uživo u Petom Kupeu. Manji broj ulaznica još je dostupan ovdje.