Tvrđava sv. Nikole jedina je još neobnovljena od četiri šibenske tvrđave nakon uređenja i stavljanja u funkciju sv. Mihovila, Baronea i sv. Ivana proteklih godina, ujedno je i najzahtjevnija, a po kriterijima UNESCO-a i najvažnija, najvrijednija naša tvrđava.

Jedina je kojom ne upravlja javna ustanova Tvrđava kulture jer je, kao građevina koja se nalazi na pomorskom dobru, po inerciji pripala Županiji šibensko-kninskoj i njome danas upravlja županijska Javna ustanova Priroda.

Tvrđava je 2017. godine, kao jedinstveni spomenik svjetske graditeljske baštine, upisana na Popis svjetske baštine UNESCO-a kao dio obrambenog sustava Republike Venecije 16. i 17. stoljeća. Šibenik je time, barem na papiru, postao globalno kulturno središte kao jedini hrvatski grad sa dva kulturna dobra na listi UNESCO-a (Katedrala sv. Jakova i sv. Nikola) i jedan od samo pet takvih na svjetskoj razini. Više od jednog kulturnog dobra na popisu najvažnije svjetske baštine imaju samo još London, Berlin, Peking i New Delhi.

Hrvatska, inače, ima deset UNESCO lokaliteta i dvadesetak upisa na popisu nematerijalne kulturne baštine.

Tvrđava sv. Nikole sagrađena je sredinom 16. stoljeća na ulazu u kanal sv. Ante i zaista je spomenik visoke kulturno-povijesne i umjetničke vrijednosti, važan u nacionalnom kontekstu i u kontekstu mletačkog renesansnog graditeljstva, dakle globalno. Građena je prema projektu arhitekta Giangirolama Sanmichelija, kao dio složenog obrambenog sustava kojim se sljedećih stoljeća utvrđivao grad Šibenik. Mletačka Republika time je osigurala jedan od svojih strateški najvažnijih gradova duž istočne obale Jadrana u razdoblju napetih odnosa i čestih ratnih sukoba.

Iako je kroz projekt turističke valorizacije tvrđave i kanala sv. Ante, zajedno s uvalom Minerska, cijeli taj prostor uređivan europskim novcem, to ni približno nije bilo dovoljno za obnovu građevine takvog kalibra i UNESCO značaja. Projekt ‘Turistička valorizacija Tvrđave sv. Nikole u kanalu sv. Ante’ financiran je iz Europskog fonda za regionalni razvoj u sklopu pripreme i provedbe integriranih razvojnih programa temeljenih na obnovi kulturne baštine unutar Operativnog programa Konkurentnost i kohezija u razdoblju od 2014. do 2020. kada je Hrvatskoj bilo na raspolaganju čak 6,88 milijardi eura.

Gledajući iz te perspektive, 189 tisuća eura koje je ovih dana Ministarstvo kulture i medija odobrilo za sanaciju vanjskog plašta Tvrđave sv. Nikole zvuči dostatnim za tek možda malo čeprkanja špatulom po glinenim opekama koje je državni arhitekt Mletačke republike Giangirolamo Sanmicheli i nećak svog poznatijeg strica Michaela odlučio iskoristiti kao glavno građevno tkivo tvrđave pa ga dopremao brodovima, ignorirajući svu raskoš dostupnog kamena i krša u šibenskom kraju.

No, takva je gradnja doprinijela kasnijem upisivanju jedinstvene tvrđave na popis UNESCO baštine i otežala obnovu koja se upravo provodi prema izrađenoj konzervatorsko-tehničkoj i projektnoj dokumentaciji, smjernicama UNESCO-a, sve u suradnji s Hrvatskim restauratorskim zavodom i Konzervatorskim odjelom u Šibeniku.

U Planu upravljanja kulturnom baštinom za Tvrđavu sv. Nikole koji je lani izradio Institut za turizam navodi se kako se po programima europskog financiranja u razdoblju od 2021. do 2027. godine ‘može zaključiti da kulturna baština ne dobiva toliko direktnog financiranja kao u prethodnom planskom ciklusu’, odnosno da će novaca biti još manje.

Novi programi naglašavaju šire razvojne ciljeve poput digitalizacije, zelene tranzicije i regionalnog razvoja, pri čemu se kulturna baština financira kroz ove šire inicijative, ali bez specifičnih i jasno definiranih fondova kao ranije, stoji u tom dokumentu.

Umjesto izravnog ulaganja u zaštitu i obnovu kulturne baštine u prošlom planskom ciklusu, u ovom planskom razdoblju ulaganja se fokusiraju na energetsku obnovu i digitalizaciju kulturne baštine, što usporava ulaganja u obnovu Tvrđave sv. Nikole.

Kultura i kulturna baština i dalje su definirani kao jedan od ključnih turističkih proizvoda posebnih interesa u Strategiji razvoja održivog turizma RH do 2030, no nešto manje naglašeni nego u Strategiji razvoja turizma Republike Hrvatske do 2020. koja je definirala kulturni turizam kao jedan od deset glavnih proizvoda, a slijedom preporuka te strategije, bio je definiran i Akcijski plan razvoja kulturnog turizma gdje se posebno apostrofirala potreba ulaganja u tržišnu prepoznatljivosti visoko-atraktivnih lokaliteta – osobito UNESCO dobara, iako ovaj akcijski plan nisu pratili odgovarajući programi potpora.

Planom razvoja Šibensko-kninske županije 2021. – 2027. kultura i kulturna baština i nadalje su prepoznati kao ključne poluge gospodarskog i društvenog razvoja, posebice turizma. Kao najznačajnije kulturno dobro, pored Katedrale sv. Jakova, njezina obnova strateški je projekt unutar cilja revitalizacije i valorizacije kulturne baštine uz razvoj kreativnih industrija i kulturnih sadržaja. Projekt je vrijedan 23.1 milijun eura, a sredstva bi se trebala osigurati iz županijskog i državnog proračuna, ESI fondova te proračuna javne ustanove Priroda.

Institut za turizam navodi kako su ukupni godišnji ostvareni prihodi javne ustanove Priroda iznosili 2023. oko dva milijuna eura, od čega je 250 tisuća eura utrošeno za održavanje i održivo korištenje tvrđave sv. Nikole. Te godine, iz programa potpore za obnovu kulturne baštine Ministarstva kulture osigurano je bilo nešto manje od 40 tisuća eura. To je ovaj isti fond iz kojeg je ove godine osigurano 189 tisuća eura za ‘čeprkanje po opekama’.

Krajem srpnja 2023. godine realiziran je EU projekt Turistička valorizacija kanala sv. Ante u Šibeniku vrijedan više od tri milijuna eura s kojima je rekonstruirana i puštena u funkciju centralna zgrada Posjetiteljskog centra, uređena je zgrada skladišta i caffe bar kao i svi popratni sadržaji.

Iz sredstava Europskog fonda za regionalni razvoj već je ranije bila uređena je šetnica duž jugoistočnog kanala sv. Ante sve do tvrđave, pristupni prostor, vidikovci i odmarališta, rekonstruirano staro pristanište za prilaz stazi s mora, uređena obala duž staze, izgrađeno dječje igralište te odgovarajući promotivni materijali.

Usprkos velikim ulaganjima i aktivnostima na uređenju cijelog tog prostora, iz svega proizlazi da će trebati još puno vremena i novca za konačno uređenje Tvrđave. sv. Nikole koja je i dalje slabo dostupna s kopna i mora i čija obnova uvelike nadmašuje mogućnosti županije i javne ustanove koja njome upravlja.

Bi li bilo drukčije da je tvrđava pod ingerencijom Grada Šibenika, kako sugerira dio političke i stručne javnosti, teško je za odgovoriti jer mada sv. Nikola jest sastavni dio gradskog fortifikacijskog sustava zajedno sa sv. Mihovilom, Baroneom i sv. Ivanom, ipak je riječ o posve drukčijoj građevini u odnosu na način gradnje, njezin položaj i kontekst koji je donedavno imala kao ‘zabranjeni’ dio grada pod djelomičnom upravom vojske bivše države.

Trebaju li Hrvatskoj županije, kao tampon zone između izvora i objekta financiranja, neka je druga priča.